Viđenja

GLOKALIZACIJA

Dubrovnik - Viđenja

U svojoj znamenitoj knjizi "Lexus i maslina – razumijevanje globalizacije" Thomas L. Friedman piše: "Jer, uz snagu i brzinu globalizacije kakva je danas, kulture koje ne budu dovoljno otporne bit će zbrisane kao i sve žive vrste koje se ne mogu prilagoditi promjenama u svom okolišu. Mislim da je najvažniji filtar sposobnost "glokalizacije". Zdravom glokalizacijom držim sposobnost neke kulture da, kad se susretne s drugim snažnim kulturama, prihvati utjecaje koji se prirodno uklapaju u nju i mogu je obogatiti: da se odupre stvarima koje su joj uistinu strane i da na odgovarajući način razvrsta stvari u kojima se, iako su drukčije, može uživati kao takvima. Cijela svrha glokalizacija jest u tome da budete sposobni asimilirati one oblike globalizacije u svoju zemlju i kulturu koji će pridonijeti vašem rastu i raznolikosti, a ne pokopati ih...Znak je zdravog upijanja kad društvo može nešto primiti izvana, prihvatiti to kao vlastito, prilagoditi svojim okvirima i zaboraviti da je ikad izvana došlo...".

Napuniše se ovih dana novine, od lokalnih do nacionalnih, o velikim planovima slovenskih, ruskih, čeških, talijanskih, srpskih i inih stranih ulagača za turističke, infrastrukturne i industrijske projekte u susjednim, nama ovdje graničnim i kako nam je i predobro znano, nimalo prijateljskim krajevima i ljudima. Te ekskluzivni i manje ekskluzivni hoteli, te turistička naselja, te zračne luke, termo i hidro elektrane, prometnice, tvornice i što sve ne, sve će to, dragi moji, za koja dva do tri desetljeća, možda i kraće, htjeli to mi ili ne, milo nam ili ne, dakle sve će to biti zbilja. Takva je logika interesa i kapitala i globalizacije, pa ako hoćete i Europske unije, koja nas puno, ako i uopće ne razlikuje. I sve nas to ne treba čuditi, pa tko to ne bi ulagao po znatno povoljnijim uvjetima dvadesetak ili tridesetak kilometara od Dubrovnika, pa i u drugoj državi i došao, kavu popiti u Gradu, slikat se i rijet, istinito, da je bio u svjetskom biseru ili "raju na zemlji" iz svijeta Bernarda Shawa i vratit se u "bazu" i tamo ostavljati novac, a onda, ovako ili onako zapošljavati, podizati tamošnje blagostanje i urbane standarde. Cijene nekretnina u tom našemu okruženju već dostižu dubrovačke, a i tamo ima vještih i spretnih ljudi i znaju iskoristiti tu blizinu Grada i sve u svemu, događa nam se to što nam se događa i sve mi se čini da smo nekako slabo otporni ili još bolje, slabo razumijevamo sve te nove globalne, financijske ili tržišne procese. A kad je tome tako, preostaje nam jedino ljutnja, jal i bijes na susjede, koji se i inače malogdje slažu i mentalitet gubitnika. Ponekad mi se učini, pa me ipak prođe, kako bi neki najradije rabili i silu, vojsku i spriječili sve to, ali opet, i doba je Dubrovačke Republike daleko iza nas, a ni Europa na sve to ne gleda blagonaklono. Velika je nesreća i dalekosežne su negativne posljedice podjele Bosne i Hercegovine, a i s Crnom Gorom ne znam kako će se stvari razvijati i koliko zapravo u našu kakvu-takvu korist. Novo geopolitičko, pa i državno okruženje za nas ovdje i bar po meni, krajnje je nepovoljno i zahtjevat će puno političke i svake druge mudrosti, znanja i poduzetnosti, možda više nego ikad, ako hoćemo opstati, očuvati identitet na novim, otvorenim temeljima. Prepreke novom, nasrtljivom kapitalu, globalnim pritiscima, primjerice raznim političkim ili sitnim smicalicama, moći ćemo uspostavljati u sve ograničenijim količinama i samo je pitanje, sada već i nekoliko godina, koliko ćemo uopće moći i slobodno hodati po našem lijepom Gradu. Nažalost, sve je prolazno, a ljepota osobito. A nekako mi se čini i to da je suviše brzo došlo i do toga da se od ljepote i u ljepoti živjeti ne može.

27. srpnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


Za nama su, definitivno vremena kad smo s manje napora i vještine i energije ipak moglo koliko-toliko pristojno živjeti, bili smo nekako i skromniji, a i hladovina nam nije bila mrska. Tako je to bilo u i sa socijalizmom, nekako nam se manje-više sve poklapalo, a sada se malo što uopće i poklapa, od obitelji do države. Uvijek sam se jedio na licemjerje i obične i neobične čeljadi, i visoke i niske, jer ništa nije "rezervirano" samo za ove ili one, svugdje ima svakakvih, dakle jedio na one koji su tvrdili da je onda bio mrak, u svemu i svačemu, kad su na nekoj politički kurentnoj crti, a svijetlo kad su između tri, četiri ili pet zidova, među svojima. A osobito na one, doslovno kurvare i slične, koji nisu u stanju ni priznati da im je baš onda "išlo" i s novcem, i sa ženama i muškarcima. Tako je to sa svima koji bi najradije pobjegli od sebe i svim sličnim. Uvijek sam lakše komunicirao s ljudima čvrstih nacionalnih, vjerskih i uopće moralnih uvjerenja, od onih drugih i uvijek sam kod njih nalazio manje predrasuda, za razliku od onih drugih. A bilo je i svakakvih i među jednima i drugima i uvijek sam dolazio do istoga zaključka, da se šteta čini svima kad se nekoga sputava zbog nekih njegovih "drukčijosti" i uvijek sam se divio ljudima koji su stali iza tih "drukčijih", jer u krajnjem, nisu to ni morali i samo su sebi natovarili, po mnogima, nepotreban teret. Hoću rijet da se postavljanjem trnja ili prepreka na putove napretka i nade za većinu uvijek i samo postiže negativan učinak i razočaravajuće je kako to dosta čeljadi ne vidi ili ne osjeća. A tome je jedini lijek, makar će još dosta vode proteći, slobodno tržište, konkurencija i kakvo-takvo narodno blagostanje. Ima pravo Bandić kad kaže da bi ga mnogi željeli vidjeti gubitnikom, nipošto dobitnikom i ta slika jadnika i bijednika, iz ovih ili onih razloga, čini se da i većini nije baš odvratna. Kao da je dosta čeljadi gubitnik draži od dobitnika i svakodnevno slušam priče o problemima i mukama, a ne načinima i putovima kako ih prevladati i kako pomoći posrnulim, makar da su i sami tome krivi. Nitko nema pravo svoje patnje i muke prenositi na druge, jer i tim drugima nije lako i tu treba imati mjeru. Onaj koji se upušta u propitkivanje nekih vrijednosti i kanona, bez obzira čini li to s pravom ili ne, još uvijek mu nije lako i doista treba biti hrabar. Sve je podložno kritici, barem u demokraciji i normalnoj političkoj kulturi i meni je trebalo vremena za shvatiti to, i u krajnjem, ovaj svijet bi izgledao puno turobnije da tome tako nije. Jer ipak, kako bilo, danas je bolje nego jučer, a sutra će biti bolje nego danas i sve tako i barem što se materijalnog tiče. Što se duhovnoga tiče, tu stvari idu dosta sporije i evo opet, posljednjih mjeseci, vraćamo se u prošlost, podsjećamo trauma i frustracija i nerašćišćenih računa i posve je jasno da su i SDP slabe izborne šanse s onim što je izvorna socijaldemokracija i ljevica europskih zasada. Eto ih tamo, nek čine što hoće, ali Bandić na čelu, sa svojom pragmatičnošću, rukovanjima i razumijevanju za svakoga i svašta,   bez jasnih razgraničenja, pogađa u "sridu". Imao je i pravo pokojni Račan kad je govorio da neće imati vele posla s manjinama, jer manjine ne donose glasove, a i Bandić i SDP su tu kako bi zasjeli u Banske dvore i oni su tu kako bi prikupili što više glasova, jer na kraju krajeva, sve se svodi na to jesi li unutra ili vani. Pobjedi se nikad nije gledalo u zube, život je prekratak da bi se čučalo u oporbi i uvijek su "vukovi lajali, a karavane prolazile".


Nemojte misliti da je meni drago što je sve ovako kako jest,  da to i podržavam i da mi se mili taj svijet bogatih, nerijetko prevrtljivih i najčešće užasno arogantnih i bahatih, po nekim mjerilima uspješnih ljudi. Ali, cijenim ih jer odlično razumiju okolnosti mjesta i vremena kojim, kao i svi mi drugi samo prolazimo i samo su zbog toga to što jesu. Za moralne i etičke sudove o njima nisam nadležan ni pozvan, a i ono što je za mene, primjerice moralno, za drugoga je amoralno i to je vječna tema. Pa i Kina je komunistička država, pa bilježi neviđeni gospodarski rast i sad svi imaju posla da je u tome, dakle gospodarskom rastu zaustave i ajde sad budi pametan. Neki moj svijet je s/p/retna kombinacija duhovnog i materijalnog i doista nije u soldima sve i pogubno je postati rob materije, ali i rob nekih ideja koje zbilja obara i koje opet čovjeka ograničavaju u svim njegovim mogućnostima.


Dakle, svi ti naši napori kako bi zaustavili sve te projekte u tome i nedobronamjernom okruženju i sva ta zlovolja i bijes neće nam biti ni od kakve koristi, samo se bespotrebno trošimo, jer oni će sve to ionako napraviti, jer tako hoće i Rusi i Europska unija i ulagači i svi drugi, pa i međunarodni čimbenici. A reći ću i to da će se na prostoru istočne Hercegovine i primorske Crne Gore u idućih deset godina, što u turizam, što u energetiku, što u industriju i prometnu infrastrukturu uložiti ni manje ni više nego pet, pa možda i sedam milijardi €, a daj Bože da se u Dubrovačko-neretvansku, svakako najljepšu i gospodarskim potencijalima najbogatiju hrvatsku županiju uloži i četvrtina te svote. Jer, ozbiljnim ulagačima i poslovnim ljudima, tu ne računam posrednike nekretninama, naprosto nismo simpatični, uključujući tu i hrvatske ulagače. Znam za planove hrvatskih ulagača koji se na lokalnim razinama odbacuju i više zapravo i nisam, zbog toga, neki zagovornik decentralizacije i svaki stav, kako se ispostavlja treba dnevno preispitivati. Jer, nije baš mali broj onih koji ne bi ništa dirali radi svojega komoda ili godina, ima ih koji bi i "travu pasli", ali bili svoji na svome i uživali u nekom prividu da je to stvarno tako. Nema danas na ovome svijetu kojega poznajem, a koji je i doslovno i u svemu svoj na svome. A nema ni te točke, crte ili stanja kojiim će se taj, za neke komplicirani, a za druge jednostavni svijet uspostaviti i nakon čega će sve biti po našemu i od tada "teći samo med i mlijeko". Otklonom nekoga ili nečega, pojavi se opet neki drugi ili nešto drugo i tome je stalno tako. Nije poteklo ni med ni mlijeko kad je nastala suverena i neovisna hrvatska država, a neki kažu da nije ni pokrenuta i sad je prevladavajuća teza da smo ipak svoji na svome,  takvi kakvi jesmo i sva su obećanja političara o boljem životu uglavnom i zaboravljena, u očekivanju novih, predizbornih obećanja.

A ja tvrdim, uvijek i samo jedno, neovisno o tome što je većini važna, pa i meni, vlastita država i što se sloboda shvaća više kao pljuvanje po tuđim, a ne rad na osobnim vrijednostima, dakle tvrdim da svaki čovjek može uspjeti i biti zadovoljan u svojoj ovozemaljskoj misiji, samo ako to hoće, odnosno ako se koncentrira na to što hoće i ako ne očekuje puno, da ne kažem ništa od drugoga, pa ni najbližih. Takvima će i Bog pomoći. Zato, na hotele u nama nesklonom zaleđu, treba odgovoriti hotelima na našem moru, njihovim projektima našim projektima, njihovom kulturom našom kulturom i tako redom. Jer, ako mi nećemo, oni zacijelo hoće i to je ta tržišna i politička i svaka druga utakmica u onome što zovemo globalizacija. Zaboravite Dubrovnik od prije dvadesetak, stotinjak ili petstotinjak godina, sad je posve nešto drugo i mimo naše volje, zatvorimo staru, otvorimo novu stranicu povijesti i želim vjerovati da još uvijek nije kasno. Makar sve manje viđam domaće čeljadi, govora i uljudbe, a i onih koji Grad vole i koji su ga, sa svim svojim manama i vrlinama prihvatili. Je li to zbog godina, slabije pokretljivosti ili čega li, ne znam. Nije li to jednostavno povijesni proces i usud, što se svugdje, pa i ovdje posebice, bilježi već  tisućljeće i nisam li i ja, ništa drugo nego obični bilježnik nečega što se malo popraviti može.

Kako bilo, zavirivanje u susjedno dvorište, jal i iracionalan strah od drukčijih i gubljenja identiteta, pasivan "gard" i sl. nipošto nije najbolja "ulaznica" u svijet globalizacije, konkurencije, znanja, koji možda i nije naš izbor. S takvim pristupom, s kraćim ili nešto duljim odgodama bit ćemo pregaženi od moćnijih, kako se to u nekim krajeva kugle zemaljske već zamjećuje, odgovaralo to nekima ili ne. Ne očekujte nikakva razumijevanja i čekanja u toliko brzo promjenljivom okruženju, uključite se s najboljim što imate u globalizacijsku utakmicu, uredite koliko-toliko vlastito dvorište i zauzmite aktivan "gard", koji je, kažu znanstvenici i zdravstveno koristan i otvarajte perspektive ostanka i blagostanja novim naraštajima. Zato, glokalizirajmo se, druge nam nema...

 

NEPRIJATELJI SLOBODE

Dubrovnik - Viđenja

Ne znam zašto je tome tako, ali ne čini mi si nipošto prihvatljivim, ono što se posljednjih dana događa po Gradu, to nasilje nad neistomišljenicima, ma kakvih da su uvjerenja. Ne želim nikome biti ni moralna vertikala ni horizontala, niti nametati vlastite vrijednosne sudove ni standarde bilo kome, niti se dičiti nekakvim intelektualizmom niti se izdvajati od obične i neobične čeljadi. Makar da svakim danom sve više i među mladim uočavam brojne predrasude i htijenja da se do nečega većega ili višega dođe ne radom, voljom, snagom uma, nego prečice, ovako ili onako.  Skromnost, pristojan odgoj, stalno učenje, rad na sebi i kakav-takav razum, dakle sve to, danas i ovdje, i nije nekakva vrlina, naprotiv. Nisam sklon povlađivanju vlasti, štoviše držim da sam i vrlo kritičan i u osnovi im ne vjerujem, makar sam prošao i fazu kada sam bio drugačji i oprečniji. Ali, za svaku je pohvalu, a rekao bih čak i hrabar, način i riječi kojim su naša gradonačelnica, gospođa Dubravka Šuica i predsjednik Gradskog vijeća, gospodin Ivan Margaretić, nedvojbeno i snažno osudili nedavno nasilje i eskalaciju mržnje prema drugačijima i drugima.To je priopćenje, bar po meni,  u duhu najboljih dubrovačkih slobodarskih, demokratskih i civilizacijskih tradicija, jer to što se dogodilo, a i sva ta destruktivnost, pa čak i kad ne prelazi u nasilje, to pripada nekom drugom, mračnom Gradu, meni nepoznatom. Pa i unatoč činjenice da svi mi ponekad imamo, možda i objektivan razlog za jed, jer život po sebi nikome nije lak i pravo je umijeće u svemu tome ostati strpljiv i tolerantan, a držim da je golema većina naše čeljadi upravo takva. A svako nasilje treba i bez oklijevanja osuditi i ne dati nikakvu prigodu bilo kome da ga opravdava ovim ili onim, što mi ponekad do ušiju dođe. Iako demokracija i politički pluralizam ne jamči, pa i ne donosi najbolji ekonomski učinak, a niti najbolji razmještaj figura na šahovskoj ploči, ipak joj nema alternative, ma koliko se i sam ljutio što je tome tako.

Rijetkost je i "naletiti" na čovjeka koji nema iznimno visoko mišljenje o sebi, a istodobno da nema iznimno nisko mišljenje o onima koji su koliko-toliko u nečemu uspjeli. Puno je više onih koji "nalaze" razloge za svoje neuspjehe i jade u drugima, a ne u sebi, iako su nekoga zatekle i nepravde, pa i objektivne i taj "problem" nije nigdje ni u kakvom političkom ili moralnom sustavu do kraja riješen i od kako je čovjeka stalno je na "dnevnom redu". Ali mi se čini da većina u svim tim svojim "kuknjavama" ipak nije u pravu, pogotovu ne oni koji su imali i imaju važne pretpostavke za kakav-takav uspjeh u nečemu. A opet, divim se onima koji nisu imali neke važne pretpostavke i opet su koliko-toliko uspjeli, ostali na nogama i s obrazom.

Dakle, svi ti izljevi mržnje i to nasilje, ne pripada ovome Gradu i nikad Grad ni golemu većinu naše čeljadi nisam takve prepoznavao. A nisam nikad ni nosio nekakvu idiličnu sliku o tome da su svi ljudi dobri i da nema ovakvih i onakvih, i zločestih i zavidnih i slabih i licemjernih. Pa i sam nisam zadovoljan nekakvim svojim reakcijama u nekim trenutcima, posebice kad mi sugeriraju mržnju prema nekome i nečemu, iako su moja iskustva s "predmetima" mržnje posve drugačija, zapravo pozitivnija. Sve u svemu, unatoč brojnim povijesnim nevoljama, agresijama, pljačkama, pa i ne tako davnim, Grad i većina naše čeljadi sve je to izdržala, s visokim pragom tolerancije, strpljenja i nije se utopila u mržnji, potvrđujući one trajne civilizacijske, vjerske i moralne vrijednosti. Pa i to što nerijetko volimo zaviriti što je kod susjeda, što smo pomalo i zavidni i što nam je netko drugi kriv za naše promašaje, to je sve podnošljivo, iako uhu i oku i mozgu baš i ne godi, barem ne meni i sve me to zamara, s godinama.

Još nisam susreo čovjeka, znanca ili ne, koji bi mi potvrdio da je ovo što imamo i kuda idemo, da je upravo to to. Počevši od susjeda, hrvatske države, slobode, demokracije, zdravlja i koječega drugoga, sve to nije to, najčešće čujem i čitam. A malo se čini da to ne bude baš to, iako nikad neće biti do kraja upravo tako i tako po našem. Čitajući i slušajući o ovome ili onome, o nekome ili nečemu, sve završava na ocjenama ili konstatacijama, nekoj bespomoćnosti i bez, makar i ludog prijedloga kako stvari pokrenuti, poboljšati ili bar popraviti posvuda manje ili više klimave temelje. Odustao sam od stvaranja neke svoje slike svijeta, pa i zabluda jer mi se sve čini da je to opasan "posao" koji vodi ravno u mržnju, zablude i na kraju katastrofu. Manje je važno je li ta katastrofa osobna, ali je pogubna ako je javna. Svi ti ratovi, zločini, razaranja, ma sve je to zbog onih koji su zapravo imali neke svoje slike svijeta, okruženja ili već nečega u svojoj glavi i sve što je remetilo te slike i boje i mozaike, sve se uklanjalo, uključujući naravno i ljude i njihova djela. Pa i sama povijest čovječanstva i nije ništa drugo nego povijest stvaranja nečijih slika i s time se nije prestalo, a tko zna i kad će.

Jedna od čestih predodžbi, bar kod čeljadi s kojom češće ili rijetko razgovaram je ta da nam je turistička ponuda očajna, suveniri još gori, da se slastičarnice zatvaraju, suvenirnice otvaraju, da je gastronomija istočnjačka i sve tako redom. To ništa drugo ne znači nego da bi po takvima sve to trebalo drugačije, po njihovom izgledati i da treba sve što je tome putu ukloniti i uspostaviti neko drugo stanje, neovisno je li to drugo ekonomski isplativo, konkurentno i sl. Po nekima, trebalo bi sve ukloniti i ništa novoga, pa ni zasadima najboljeg, stvoriti, jer njima je dobro. Pa i to je u redu, i prirodno je da su ti takvi. Uostalom, ni meni se puno toga ne sviđa i nije po mojemu i uopće nisam suglasan sa svim tim kako jest, ali na kraju opet dođem do toga da je ovaj i ovakav svijet i ova zemlja najbolja od svih poznatih svijetova i zemalja, a za nepoznate tek ćemo vidjeti. Ljudi mogu biti i dobronamjerni u svim tim svojim promišljanjima i pokušajima, ali nerijetko i ne razmišljaju o tragičnim posljedicama koje njihove slike mogu imati za bliže ili daljnje okruženje.

Razmatrajući socijalne i političke posljedice, pa i pogubnost birokratizacije, uključujući i birokratizaciju uma, Ludwig von Mises piše:

"Suvremeni trendovi, koji vode prema svemoći države i totalitarizmu, bili bi ugušeni u zametku kad njihovi zagovornici ne bi spjevali u indoktrinaciji mladih sa svojim dogmama i sprječavanjem da ih upoznaju s ekonomskim učenjima.

Ekonomija je teoretska znanost i kao takva ne govori o čovjeku kakve vrijednosti treba preferirati i koje ciljeve treba ostvariti. Ona ne postavlja konačne ciljeve. To nije cilj čovjeka mislioca, nego čovjeka djelatnika. Znanost je proizvod misli, a djelo je proizvod volje. U tom smislu može se reći da je ekonomija kao znanost neutralna s obzirom na konačne ciljeve ljudskog pregalaštva.

Ali ekonomija ima drugačiji stav s obzirom na sredstva koja se trebaju primijeniti za postizavanje zadanih društvenih ciljeva. Tamo je ekonomija jedini pouzdani vodič djelovanja. Ako ljudi veoma žele postići neke društvene ciljeve, oni moraju svoje ponašanje prilagoditi rezultatima ekonomskog mišljenja.

Borba protiv ekonomije jest izrazita činjenica intelektualne povijesti u posljednjih stotinu godina. Zagovornici državne svemoći nisu ulazili u diskusiju problema koji se pojavljuju. Oni su ekonomiste nazivali pogrdnim imenima, izražavali sumnju u njihove motive, ismijavali ih i proklinjali."

Čitajući i razmišljajući o korijenima i uzrocima ljudske destruktivnosti, priklanjam se tzv. environmentalistima ili još ranije filozofiji prosvjetiteljstva. Prema takvim razmišljanjima i nalazima, čovjekovo ponašanje oblikuje isključivo utjecaj okoline, društveni i kulturni, a ne "urođeni" čimbenici. To naročito važi za agresiju, jednu od glavnih prepreka ljudskom napretku, kako piše Erich Fromm. Pretpostavlja se da je čovjek po prirodi dobar i racionalan, krive su loše institucije, loš odgoj i loš primjer što su se u njemu razvila zla htijenja. Ne može se tvrditi da je baš tako u svakom slučaju, uvijek će biti "dobrih i loših momaka", ali kad se osvrnem oko sebe, može se postaviti i pitanje koliko smo zapravo slobodni i nije li nam sve nametnuto i uopće koja je narav, agresivna ili blaga, danas i ovdje poželjnija?

16. svibnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

KVADRATURA

Dubrovnik - Viđenja

Svako doba ima jednu ili par ključnih ili važnih riječi koje se provlače, s više ili manje emocija ili temperamenta u važnim ili nevažnim raspravama među običnim i neobični  pukom. Tako je već neko vrijeme ta svakodnevna riječ "kvadrat", zna se i čega, građevinskog zemljišta, stana ili poslovnog prostora. Dakle, kupiš toliko i toliko kvadrata zemljišta po cijeni toj i toj, neka je i takvoj i takvoj, izgradiš to i to, po cijeni toj i toj, neka je i takvoj i takvoj i prodaš po cijeni toj i toj, neka je i takvoj i takvoj i ostane ti na kraju toliko i toliko, neka je i toliko i toliko i to je to, prijatelju ili neprijatelju moj. Za pravo rijet, kako je sada, ne još za dugo, posao s nekretninama je i jedino što je koliko-toliko isplativo, ovisno koliko ćete još doplatiti svim posrednicima,  ovakvim ili onakvim, činovnicima, susjedima i inima da vas puste na miru i da idete dalje, doduše ne i u beskraj, kako bilo. Nevolja je u tome što je prostora sve manje, a na kraju znajte da i ne mora biti baš vi ti, ma koliko željeli to biti. U poslovima s nekretninama su kockice odavno posložene i nema tu ulaza neznanima ili nepozvanima, a na grdnim su mukama i oni koji imaju vrijedno građevinsko zemljište i jednostavno im se ništa ne gradi niti prodaje. Nemojte misliti da je bogatima uvijek lako, a ni siromašnima da je uvijek teško. Nekome je, primjerice važan mir u duši, nekima baš i ne. A nemir u duši pokreće, makar bi htjeli da tako nije. Da nema pohlepnih, bezdušnih, bahatih i silnih, sve bi bilo sporije i tko zna dokle bi stigli, bar materijalno. Što se duha i duše tiče, prirode ljudske, ništa se nije i neće promijeniti, od pamtivijeka do Sudnjeg dana, svi su pokušaji ostali samo pokušaji, što naravno ne znači da i dalje ne treba pokušavati. Uostalom, cijeli život svodi se na pokušaje, ovakve ili onakve.

Jednostavno, nismo dobri, pa i ne vjerujemo, jako nam se žuri, htjeli bi prečice, ne poštujemo ni starije ni svoje ni tuđe, a i ne radi nam se baš ako ne moramo. Zaprepastio sam s koliko ideološkog naboja i predrasuda razglaba ta naša mladež, odakle im samo takav "gard" i opet koliko je malo kurentna kultura rada, stvaranja, pa i nekog pristojnijeg ponašanja. A nije ni točno, bar otkako znam za sebe, da se urušio cjelokupan vrijednosni sustav ili moral, jer da bi se nešto urušilo prethodno bi trebalo biti izgrađeno, a izgrađeno nije. Stalno se "prosipaju" neke teze ili promišljanja o nekakvoj duhovnoj i moralnoj obnovi, ali se nikada ne kaže na kojoj se "podlozi" to nešto treba obnoviti ili što to treba obnoviti. A ako su tolike materijalne ratne štete, ako je urušen vrijednosni sustav i ako se onda, po nekima čak i bolje i manje stresno živjelo, je li baš onaj sustav bio loš i nije li možda bolje "pogađao" našu narav? I nije li ta sklonost k uravnilovci, nesklonost prema iznadprosječnima i pokretnijima, opet kakvi jesu da jesu, nije li to zapravo naša prava narav? Pa i ta vjera u državu, stranku, lidere, a ne u sebe i svoje mogućnosti i vrijednosti, uz Božju pomoć, i to je ono što svakodnevno uočavam. Nisam nimalo sretan što je tome tako, a još manje što je u pravu nekad veliki burzovni mešetar Gordon Gekk, kojega tako dobro tumači Michael Douglas. Taj Gekk između ostaloga je govorio: "Ručak? Šališ se? Ručak je za slabiće". Ili, "pohlepa uhvaća samu bit revolucionarnog duha" ili "nema osjećaja, ne voli nikoga i bori se, a ako treba prijatelja, nabavi psa". Tako je to u filmu "Wall Street", a nije ni zbilja i ne samo ova dubrovačka, hrvatska, nego i uopće zemaljska.

A uspjeti na ovakvom malom hrvatskom, još više dubrovačkom tržištu i ne znači ništa drugo nego poznavati okolnosti vremena i mjesta, odnosno poslovati s nekretninama i baviti se kvadratima i u što manje prostora utrpati što više kvadrata, jer to je odnos ponude i potražnje. Svi krenuše u nekretnine, i informatičari, i ugostitelji i trgovci, pravilno shvaćajući da se ne isplati mukotrpno i za male pare, zrno po zrno, raditi u "matičnoj" branši. Svaki dan čujem takve priče i uspjehe u tim poslovima. Doduše, sigurno ih puno više i propadne, ali svi se povode za dobitnicima, a ne gubitnicima, ne shvaćajući da je, kao i uopće u životu, puno više gubitnika. Ne tako davno, u serijama su se otvarale pekarnice, pa kafići, pa butici, pa pizzerije, pa ovo, pa ono, opet ne shvaćajući, pa i ne prihvaćajući da se zapravo samo "kljuca" i ne razmjerno veći kolač ili tržišni udjel. A ne može baš svatko biti kakav-takav poduzetnik, treba zato i znanja i pameti i novca, ma što to značilo. Netko mora i vodu nositi, što bi se reklo.

Da bi se ovdje i danas uspjelo, bar na kratak rok, jer na dulji se ionako ništa, baš ništa ne isplati, a i svi smo mrtvi na dugi rok, morate razumijeti tržište onakvo kakvo jest, a to dalje znati i poznavati, ovako ili onako i pokrenuti one koji odlučuju i donose razna rješenja ili suglasnosti, čak i više na nižim razinama, koji vam mogu i život zagorčati, po nalogu višega. I znati da su interesi vječni, a ljubav i sve ostalo prolazni. Sve to košta i kad se svi podmire, a nije ih mali broj koje treba podmiriti, kalkulacije i ne izgledaju baš tako sjajno ni u nekretninama. Pa što mislite, zbog čega se ljudi bore za vlast, kad ionako drugo ništa ne znaju raditi, nego da u jednom, a nekome ne treba ni pola mandata, riješe sve te ovozemaljske probleme, a Bogu prepuštaju nebeske. Kad bi bilo obratno, bilo bi puno podnošljivije, ali teško da će tome tako biti skoro.

Sve u svemu, imamo i takav ekonomski i pravni poredak, točnije praksu, da se skoro pa ništa ne isplati proizvoditi, svejedno jesu li to čavli, vina ili neke usluge. A i mladež se ne navikava na vrijednosti rada, stvaralaštva, strpljenja i tolerancije, uzor su im kojekakve lažne veličine i vrijednosti. Ma sva se čeljad u krajnjem prirodno ponaša, a da budem skroman, velika većina odbacit će sve ono što mu ne "paše" i ne može se nikoga natjerati da prodaje, primjerice domaće autohtone suvenire, kad su kineski konkurentniji, ma što mi mislili o njima. Arhitektura koju stvara slobodna tržišna utakmica posve je drugačija i posve suprotna onoj kakva je u našoj glavi. Tržište ili kupci, kakvi jesu da jesu nerijetko nemaju nikakvih ni estetskih ni etičkih kriterija i ako se hoće nešto u nekom obrtu ili poslu samo i opstati, tome se treba prilagoditi. Većina nas ima neka svoja viđenja i svijeta i ljudi oko nas i ovoga i onoga i većina o sebi samima misli sve najbolje, ali je problem što nam drugi ili tržište, primjerice u poduzetništvu, to ne priznaje. Neki se i groze kako to sve skupa u našem, još uvijek lijepom i očuvanom Gradu, sve izgleda i najradije bi sve to skupa "pomeli" i nacrtali neku svoju sliku i sva je sreća, kako god bilo, da su u tome opet, koliko-toliko i zaustavljeni. Kad promatram skoro sve te stranačke ljude, svejedno jesu li lijevi ili desni ili srednji, doživljavam ih kao osobe s jednom jedinom zadaćom, da spriječe boljega, sposobnijeg i prodornijeg, pa čak ako je taj bolji, sposobniji i prodoniji i u njihovoj stranci. A u nekom naprednijem svijetu prvo je pitanje što znaš raditi ili bar misliš da znaš raditi, pa tek onda sve ostalo. Zrcalo zbilje i tegoba nerijetko je samo u redoslijedu pitanja. Iznova tvrdim da u Lijepoj našoj i ovdje, na krajnjem hrvatskom jugu, za svakoga ima mjesta i nade i smisla, ali ne baš onako kako svatko od nas to zamišlja. Pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme uvijek su dobro došli i korisni su i sebi i svojima i svima nama i to je ono što se najteže shvaća, iako je jednostavno kao kvadrat.

Sad se rasplamsava bitka čiji je gospodarski program bolji ili lošiji, Sanaderov, Jurčićev ili Čačićev. Što se sve tu neće ćuti i vidjeti. Primjerice, industrijska politika. Ako ste mislili da je industrija neka posebna djelatnost, kako bi se dalo išćitati od profesora industrijske politke Jurčića, onda sam još sigurniji da industrijska politika ne može postojati ni u teoriji ni u praksi. Industrija je način proizvodnje, a neka djelatnost. Tako može biti i turistička industrija, i metalna industrija, i brodograđevna industrija i sve ono što se proizvodi u većim serijama, po nekoj tehnologiji, na uhodan i produktivan način. Gospodarski programi su ti u kojima bar piše na koji način se planira ostvariti stopa rasta domaćeg bruto proizvoda od 7%, a stopa rasta domaćeg bruto proizvoda od 7% je cilj ili samo posljedica programa, a ne program po sebi. I ne mogu sve razvojne varijabile imati pozitivan predznak, nekome se mora oduzeti kako bi se drugome dalo i napokon koje se to nove i konkurentne vrijednosti stvaraju. Jer domaći bruto proizvod može financijski i fizički rasti i na uvozu, potrošnji ili ulaganjima, a da zapravo i nema novih, nego samo starih vrijednosti. Pa ne može se u tržišnim uvjetima i privatnom vlasništvu, pa čak ni u uvjetima demokracije i političkog pluralizma određivati nekakav razvojni smjeri, preferirati ove ili one grane ili socijalne ili interesne skupine, jer u konačnosti to je opet neka vrsta socijalizma, koji je u mnogim stvarima i mnogima drag, ali se nikad nije dokazao kao ekonomski učinkovit poredak, pa i moralno je upitan, iako je sve u svemu zavodljiv.

Sve u svemu, držim da Lijepa naša ima i posve moderan ustav, pa i pravni i ekonomski i socijalni poredak, naravno na papiru. Moguće da neke preinake treba učiniti u poreznoj, monetarnoj i razvojnoj politici, poradi veće motivacije poduzetnika i širenja porezne osnovice. Ali sve to i nije toliko važno i nema se smisla iscrpljivati u nadmetanjima gospodarskim, pa i drugim programima, jer ionako je sve brzo promjenljivo, pa čak i ovo što sad pišem, sutra već nije aktualno, a možda se učini i smiješnim. Hrvatskoj treba takav politički model, volja i lideri koji će snažno pridonijeti, da se, kako Michael Novak tvrdi "ljudski život odvija najinteligentnije i najkreativnije kad se oduke donose na razini najbližoj konkretnoj stvarnosti, i kad se razine donošenja odluka neposredno iznad ove pozivaju samo u krajnjem slučaju."  Sva se priča svodi na to da se neka vrsta divljeg kapitalizma  i tržišne institucije "pripitome". Zadaća je političara, koja u našim uvjetima slabih demokratskih tradicija i jake kolektivne svijesti, nije ni malo laka, da promiču djelotvornost, proizvodnost, inventivnost i prosperitet i nositelje svega toga, a za takvo što nisu potrebni, makar i najbolji programi, nego samo ljudi jakog samopouzdanja, volje i sposobnosti. Predstojeći izbori i njihovi rezultati pokazat će jesu li u dnevni red budućnosti uvrštene stare, velike političke i nacionalne teme ili ipak suvremeni, demokratski i prosperitetniji profil Hrvatske, koja će sačuvati svoje najvrijednije posebnosti, ali i najbolje iskoristiti sve svoje prednosti u novom, globalnom i sve promjenljivijem okruženju.

7. svibnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

POLITIKA LICEMJERJA

Dubrovnik - Viđenja

Tako je to poslije svake smrti. O mrtvima sve najbolje, pa tako i o Račanu. Valjda je to i jedini trenutak kad je i licemjerje podnošljivo i kad nas ne guši. O tom istom, sada pokojnom Račanu, oni isti koji ga sada oplakuju, osobito političari, s lijeva na desno i obratno, okrenuli su "ploču" i sad je taj isti, mrtvi Račan bio i veliki političar, i otac hrvatske demokracije, i buntovnik, i boem, i ljubavnik, čak i slikar. A skoro do jučer, taj isti, u riječima i mislima tih istih političara i njihovih sljedbenika, živi Račan bio je omražena komunjara, ljenčina, nesposobnjaković, kompromiser, izdajnik, da ne rabim još neke daleko grublje, pa i uvredljive riječi. A ja ću samo rijeti da je svatko od nas, živ ili mrtav, pa tako i Račan, zapravo "bogat" brojnim "bojama i nijansama", ni posve bijel ni posve crn, u svakom slučaju neponovljiv. Što se Račana tiče, bar po meni, bio je veliki političar i demokrat, ako se pod politikom predmnijeva "umijeće mogućeg", a pod demokracijom "strpljen – spašen". Jer, taj i takav Račan, sjećam se toga odlično, otvorio je put slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi i političkom pluralizmu i višestranačju, unatoč golemim i unutarnjim, ali još više vanjskim otporima. Jer, na tom hrvatskom putu ka državi, nisu pristizale baš dobrodošlice, a neki se ni danas s time ne mire. Uspio je Račan, u svom, ipak nažalost i kratkom životu u najtežem hrvatskom povijesnom razdoblju, komuniste preoblikovati u suvremene, europske socijaldemokrate, one koji su tako htjeli, a znamo da su mnogi od njih otišli ili u krajnje lijevo, a čini se još i više i u desno.  A i politika je uglavnom i šporak posao i uvijek je bilo i bit će i čistih i šporkih poslova i u ime i za račun nekih ideja i interesa morate se odreći i nekih svojih možebitno i prijatelja. Nemaju što dobri ljudi tražiti u politici, a bojim se da dobrima nije mjesto uopće u ili pri vrhovima. Rekli bi mi šahisti, dobar si kao čovjek, ali kao šahist nula. Para mi se da ni umjetnici ni znanstvenici ni stručnjaci ne moraju istodobno biti i dobri ljudi. A što je uopće dobar čovjek, s nekog moralnog, duhovnog ili ne znam kojega stajališta? Znamo dosta priča i dvojbi o velikim i malim, običnim i neobičnim ljudima, koji su za neke ovakvi, a za neke onakvi, za neke heroji, za druge zločinci i neće se to tek tako "riješiti". Sve u svemu, za Hrvatsku je u njezinom prijelomnom i povijesnom razdoblju Račan ipak bio Božji dar i zamislite samo da je netko drugi, odnosno "krivi" bio na pravom mjestu i u pravom trenutku, a ne Račan.

Nakon svake smrti, bilo koga, prisjetim se nedavno ili odavno preminulih, bližnjih ili daljnjih, i uvijek mi se učini da ih, dok su bili živi, nisam dovoljno cijenio ni uvažavao. Kao da je to neki usud, među živućima je malo uvažavanja i neke uljudbe i tek kad se "parti" shvatimo kako nam taj i taj ipak nedostaje i da je ipak bio takav i takav i dragocjen. A svi smo mi bili ono što smo i kakvi smo bili, ni dobri ni loši, kako za koga. Nitko nije nezamjenljiv i poslije smrti svakog, i najobičnijeg čovjeka, više nije ništa isto, ali ipak neki poželjni smjerovi postanu nepoželjni i dosta toga se i nepovratno ugasi s nečijim odlaskom. Nemaju svi ljudi jednaku ni volju ni energiju za probijati se kroz život i za osobno i za opće dobro i samo znam da će i za opstati u tako složenom, globalnom i konkurentnom okruženju, poglavito nama ovdje na krajnjem hrvatskom jugu biti i sve teže. Za nama su, da pravo kažem, neka sretnija vremena kad se baš i nije moralo toliko puno mučiti i dokazivati, iako je i uvijek bilo onih koji su se morali zbog ovoga ili onoga i mučiti i dokazivati, jer su bili ovako ili onako "obilježeni". Svatko ima neku svoju životnu priču, a meni su uvijek bile i ostale najuvjerljivije onih koji su koliko-toliko uspjeli, unatoč...A odvratne su mi priče onih koji su koliko-toliko uspjeli, samo zato jer su...

Valjda to ide s godinama, ali su mi sve manje podnošljive te jadikovke i "strijelice s manje ili više otrova" uperene na nešto ili nečega. Valjda i to ide s godinama, pa sve češće i izbjegavam dosta čeljadi, jer znam njihovu priču i njihove jade za koje su im uvijek neki drugi krivi, čak i oni kojih više i nema, tu među nama. Nemam ništa protiv bezvoljne ili mrzovoljne čeljadi, možda je i dobronamjerna, a možda i nije, ali kao da gase vatru života i neku vjeru u bolje i danas i sutra. A ne podnosim ni one koji "potkučavaju noge" pokretnima, ma kakvi da su ti pokretni. Pa čeljadi moja, od pokretnih, bogatih, poduzetnih, opet kakvi jesu da jesu, više je, na kraju svih krajeva i njihove osobne, ali i opće koristi. Sad ću rijeti i to, kako me god shvatili, ovakvi kakvi smo sada, nedostaje nam glavni turistički resurs – ljudi u najširem značenju. I sve te naše kulturne i prirodne i stvorene ljepote nisu dovoljne da bi od njih mi ovdje pristojno živjeli na dugi rok, odnosno održali se u tom globalnom i konkurentnom okruženju. Ljudi, to ću ponoviti, putuju da bi pobjegli od svoje turobne i nepodnošljive, makar materijalno i bogate svakidašnjice i odlaze i zadržavaju se tamo gdje je posve drugačije i vedrije i sadržajnije. A kako mi se čini, naš Grad to baš i nije. Istini za volju, nije baš mali broj i onih kojima i turizam i turisti i nisu baš po volji, naprotiv i sad smo, što ne bi smjelo dulje potrajati, zapravo na raskrižju koje traži promišljene i razvojno održive odgovore na pitanja poput dubrovačkog identiteta u hrvatskom korpusu, gospodarske strukture, kulture, ekologije, prometa i sl. Više ne vrijedi tzv. teorija komparativnih prednosti, jer su komparativne prednosti dnevno promjenljive, pa se znaju prometnuti u mane. Zar nam nisu ne tako davno ljudi, primjerice u turističkom ugostiteljstvu bili komparativna prednost, a sada su komparativna mana. Svatko u globalnu utakmicu ulazi, ako se prije ne preda, s najjačim "kartama", a u okolnostima malog hrvatskog tržišta i populacije, to su samo i jedino male serije, vrhunski kvalitet, inovativan i poduzetan duh, samopouzdanje i promocija najboljih po objektivnim i tržišnim mjerilima. Hoću vjerovati da za to imamo snage i toliko potrebne političke volje, iako me svakidašnjica nemilice opovrgava i uvijek se ražalostim kad je tome tako. Ne volim se vraćati u prošlost ni po bilo kojem pitanju i uvijek kad to činim, primjerice čitajući neke svoje ne tako davne, ali i davne tekstove i radove, čine mi se katastrofalnim. U strašnoj sam dvojbi treba li te silne radove i uratke objediniti i smjestiti u jednu knjigu ili se kloniti Sizifova posla. A onda dođem do zaključka su ipak vrijedni kao dokument nekog vremena po vlastitom viđenju i ništa više, a nije ni to malo, ponekad pomislim. Nije problem ni u tome što sam nekada o nekim stvarima ili ljudima pisao ovako, a kasnije onako, jer dosljednost i nije ništa drugo nego vrlina tupavih, kako Emerson tvrdi. Problem je u tome i sa svim mojim pisanjem što je to već negdje zapisano i puno bolje. A pisanje je jedna velika muka, jednako kao i sumnje i propitkivanje.

Inače, ako niste znali, znajte da je na ovu dubrovačku, a čini se i zagrebačku, pa i hrvatsku svakidašnjicu, ljude i događaje posve primjenljiva čuvena "teorija zavjere". A po toj teoriji, i kad sjedite sami, negdje u nekom kantunu, mnogi vas vide u društvu s nekim, kad nešto čitate, "znaju" odmah i što to čitate, kad imate, "znaju" zašto imate, kad nemate, "znaju" zašto nemate, kad s nekim "buđom" nešto pričate, skoro pa da spremate nekakvu urotu. Takve teorije imaju i karikaturalne razmjere i nerijetko čovjeku ne preostaje ništa drugo nego se smijati, da ne bi plakao. Što sve nisam bio po teoretičarima i praktičarima zavjere, naravno i ne samo moja malenkost! Pa i mnogih se ugodnosti i prigoda odričem da ne bih morao odgovarati na smislene besmislice, dobronamjerne ili ne, svejedno.

Završit ću nekim savjetima, makar danas malo tko koga sluša, u toj plimi površnosti, prepotencije i arogancije. Najprije, školujte se, učite i radite za sve ono što tržište, ljudi ili gosti traže, a konkurencija nema. Koncentrirajte se tako da vas trebaju, a ne vi njih. Jadan je onaj koji traži, od posla pa do ljubavi! Ako volite pisati i ako hoćete biti čitani, pišite što god vam padne u glavu, "letite" iz kantuna u kantun, bez ikakvog reda, dosljednosti i o svemu onome što uočite kao problem. Pišite o svemu i svačemu kako jest i nikako drugačije, otprilike kao ova moja današnja kolumna. Dobro je ponuditi i rješenje problema, ali puno je više plaćenih i pretplaćenih upravo za iznalaženje rješenja i bez obzira što smo se zapravo pretvorili i "problemsko društvo". A savjetujem vam da budete i pripravni na najgore. Sve poviše toga je već dobro, jer kad se sve zbroji i oduzme, i nije tako loše, bar ne za nas koji i ne očekuju više, da ne kažem puno više.

2. svibnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

MOŽE LI BOLJE?

Dubrovnik - Viđenja

Ma ne izgleda mi nimalo lijepo ovaj naš Grad, više ne ni u cjelini, a nekmoli u pojedinostima. Posvuda nesklad, znakovi ili znamenja zapuštenosti i siromaštva, osobito javnog. Nedostaje slika i prilika kakav bi Dubrovnik bar mogao, da ne kažem trebao biti, ali to je stvar urbanista, sociologa, umjetnika i ostalih, bar po poslu ili struci pozvanih. Ovakav kakav je meni se ne dopada i čini mi se i ružnijim, i kičastijim, i hladnijim i dosadnijim i sve u svemu kao da smo napustili neke tradicijske i uljudbene vrijednosti, a nove nismo, niti imamo nakanu stvoriti. Za pravo rijeti, živosti, oriđinala, duhovitosti, optimizma i rada puno je više bilo prije dvadesetak i više godina, iako mi se Dubrovnik u glavi i očima oduvijek doimao kao grad velikih i nikad do kraja ostvarenih mogućnosti. Je li to zbog ondašnjeg ili možda današnjeg sustava, mentaliteta njegove čeljadi koji se ne mijenja stoljećima, promjena u okruženju, sada i globalizacije, neke naše samodopadnosti, predrasuda, silnih nevolja i nesreća ili zbog svega toga pomalo, ne držim više ni tako važnim. "Kopanje" po povijesnim tragovima, razlozima i uzrocima što je ovakvom Dubrovniku prethodilo i na takvim temeljima urediti nove razvojno održive smjerove opet mi se ne čini tako vrijednim. Jer, posve su nova vremena i okolnosti, od globalizacije do sve bržih promjena, a i u svojoj smo, toliko željenoj hrvatskoj državi, svoji na svome i nakon svega na golemim iskušenjima ako hoćemo uopće i trajno, s novim naraštajima ovdje održati se s nekom bar minimalno očuvanom kulturnom, običajnom i prirodnom baštinom i tragovima one kakve takve dubrovačke prepoznatljivosti u jeziku, ponašanju, skladu i vještinama. Silno je važna, na kraju krajeva i kao gospodarski resurs, upravo ta baština i silno je važno oduprijeti se pritisku prosječnoga i prosječnih i dati prednost i poticati sve one koji rade za javnu dobrobit, koji svojim učincima na bilo kojem polju pridonose jednom novom Dubrovniku, na najboljim tradicijama staroga i od kojih i od čega onda imamo ovako ili onako svi koristi. Otvarajmo putove onima koji otvaraju nova radna mjesta, posebno ona koja zahtjevaju složenija znanja i veći obrazovni stupanj, jer Dubrovnik je i opstao i postao to što jest zahvaljujući znanju, vještinama i marljivosti svojih građana i u puno težim i siromašnijim uvjetima.

Ali, možda će se sve to činiti nekim običnim frazama, nekom ideološkom potkom ili neka patetika, možda i sve to nije baš tako, nego je sve bolje i na kraju možda je to neko pogrešno uvjerenje ili pogled tek iz jednog kantuna od tko zna koliko kantuna. Moj je kantun ekonomski i stalni je zaključak, da nema poznatijeg, čuvenijeg i ne znam kojega grada na kugli zemaljskoj od Dubrovnika s nižom ili toliko niskom razinom prihoda od svojih resursa. Tako je to od kako znam za sebe i nema nikakvog dokaza da se činjenicom promjene sustava ili država tu nešto nabolje pomaknulo, naravno promatrano u realnim brojkama i usporednim stopama rasta sličnih mediteranskih, američkih ili dalekoistočnih gradova. Po meni, nikad nismo na optimalan način iskoristili sve raspoložive i bogomdane prirodne, kulturno-povijesne, tradicijske i demografske resurse i ostali su ono što i danas jesu samo potencijali, čak možda i slabiji. Neću potcijeniti povremene uzlete ovdašnjih poduzetnika i toga će uvijek biti, po sili inercije ili tržišnog pritiska, a uvijek će biti i onih s neslomljivom voljom, znanjem i umijećem koji će vući naprijed, unatoč ili usprkos svemu i svačemu. Ali, to nije dovoljno za brže iskorake, konkurentnu i ravnopravnu tržišnu i globalnu utakmicu, koju, ako smo nekad i mogli, danas više ne možemo izbjeći. Življenje i promišljanje na "staroj slavi" ili bogatoj povijesti više ne "pali" i puno čeljadi to i ne shvaća i zato se događa to što se događa, ma što mi mislili. Ne očekujte od nikoga ništa, ni od ove ni od one vlasti, a i političarima i karijeristima osobito onim koje svakodnevno viđamo, gledamo ili čujemo i nije za vjerovati. Pa kako samo mogu tako bezočno lagati ovaj puk i kako mu samo taj isti puk iznova daje svoje glasove!

A moram pojasniti i ono kako je prošlo doba mirnih, više ili manje pametnih, marljivih i manje marljivih, griješnih i manje griješnih gospara. Pa jednostavno, takvima nije mjesto ili jednostavno ih ne prihvaća ovakvo naše tržište, demokracija i kapitalizam u svojem najprimitivnijem obliku. Svi oni koji politički ili gospodarski vuku i imaju, svi su oni s nekim, čak i krupnim manama, slabim moralnim, pa ako hoćete i vjerskim uvjerenjima i upravo što su takvi i nikako drugačiji zato su i uspjeli, bar statusno i materijalno. Je li im savjest čista i duša mirna ne znam, ali s čistom savješću i mirnom dušom teško je i uopće kroz život se probijati. Pogledajte samo oko sebe kakve nam se "face" stalno nameću, kakav im je životopis i kakve su kolateralne posljedice njihovih djela. A to se baš najlakše može promijeniti, neka samo neko od njih bude kažnjen za svoje "rabote", jer na primjerima se najbolje uči i odgaja, kako reče jedan moj dragi, odavno preminuli učitelj iz Žuljane. A ako mene pitate, više držim do ljudi koji su koliko-toliko uspjeli u životu, pridonijeli i sebi i drugima i iza sebe su ostavili traga, makar da su i kurvari, kockari, alkoholičari ili "vlasnici" ovoga ili onoga poroka od onih mirnih, tihih, najčešće i pomalo zločestih, koji iza sebe nemaju nikakvo vrijedno djelo ni traga. Svi uspješnici u ovakvim uvjetima i zbilji, a ni diljem svijeta nije drugačije, dakle svi uspješnici naprosto moraju imati i neke ozbiljne mane, maće i biti pomalo otkačeni.

Sve moje slike i promišljanja zapravo proizlaze iz ekonomskih posljedica i učinaka nekoga i nečega, dakle iz lako mjerljivih dokaza. Jasno je da je takva prosudba jednodimenzionalna i jasno je da čovjek nije samo homo oeconomicus, ali znam da sve nevolje i svaki jadi i sva zavist i sva mržnja i svi strahovi i sve ovisnosti najčešće potječu iz siromaštva i bijede. Sve se više divim ljudima, znači i športašima i poduzetnicima i stručnjacima čiji je rad i talent mjerljiv, a sve manje umjetnicima, javnim službenicima, političarima i sličnim čiji rad i talent zapravo teško da su i mjerljivi. Naravno, ima i sjajnih umjetnika, javnih službenika i političara, da ne bude zabune, ali sam siguran da ih je relativno manje u usporedbi s "mjerljivim". Zato svaka čast i Vlatku Markoviću, i Mirku Filipoviću, i Ivanu Ljubičiću i svim najnovijim hrvatskim gubitnicima, jer su i došli u poziciju "biti ili ne biti", što "nemjerljivi" nikad nisu, a i neće, jer tako hoće. Kad se malo "udubim" čini mi se da na zemlji postoje samo dvije skupine ljudi, oni kojima je do utakmice i oni kojima nije do utakmice. Kako je na nebu, vidjet ćemo po Božjoj volji, a valjda i opet kako smo utakmicu na zemlji odradili.

Kako mi se čini s pravom, Ludwig von Mises, taj briljantni kritičar i teoretičar birokracije i utemeljitelj /s Friedrichom Hayekom/ Austrijske liberalne škole tvrdi da su "zagovornici državne svemoći ekonomiste nazivali pogrdnim imenima, izražavali sumnju u njihove motive, ismijavali ih i preklinjali". Zapravo jedino ekonomisti, ako nisu prostituirani, ukazuju na kojekave besmislice recimo u monetarnoj, poreznoj ili razvojnoj politici. Mene primjerice uopće ne oduševljaju, nego čak i razalošćuju sva ta medijska veličanja, nagrade i prezentacije ljepota Dubrovnika, vrhunskih hotela ili ne znam kakvih sadržaja. Iz toga bi se mogao izvući logičan zaključak da te ljepote, vrhunski hoteli ili ne znam kakvi sadržaji donose i golem profit, zapošljavaju ljude i doprinose općem blagostanju. A tako baš nerijetko i nije i neću podsjećati na sve te jadne poslovne bilance ili potrošnju po gostu, primjerice. Nimalo me ne impresioniraju neki razvikani domaći poduzetnici, a opet bolje i oni nego nikakvi i to je ono s čime se moramo miriti.

Završit ću razmišljanjima o državi Ludwiga von Misesa: "Ono što je istina jest da država ne može dati ako to nekom ne oduzme. Subvencija se nikad ne plaća iz vlastitih državnih fondova: država daje subvencije na trošak poreznih platiša. Inflacija i ekspanzija kredita, preferirane metode današnje širokogrudnosti države, ništa ne dodaju količini postojećih resursa. One čine neke ljude bogatijima, ali samo u onoj mjeri u kojoj druge čine siromašnijima. Upletanje u trište, u cijene roba, visine plaća i kamatnih stopa koje su određene ponudom i potražnjom, može kratkoročno ostvariti ciljeve koje država želi. Međutim – sa stajališta države – dugoročno takve mjere uvijek rezultiraju stanjem stvari još gorim od onoga koje su htjele promijeniti. Nije u moći države da svakog učini bogatijim. Ona može podići prihode poljoprivrednicima nasilnim ograničavanjem domaće poljoprivredne proizvodnje. Ali više cijene poljoprivrednih proizvoda plaćaju potrošači, a ne država. Protuteža višem životnom standardu poljoprivrednika jest snižavanje životnog standarda ostale nacije. Država može štititi male trgovine od konkurencije velikih robnih kuća i lanaca. Međutim, potrošači ponovno podmiruju račune. Država može poboljšati uvjete dijelu radnika s prividno proradničkim zakonodavstvom ili dajući otvorene ruke pritiscima i iznuđivanjem sindikata. Ali ako ta politika ne rezultira korespondirajućim porastom cijena industrijskih proizvoda i na taj način dovede realne plaće ponovno na tržišnu razinu, dolazi do nezaposlenosti velikog dijela onih koji žele raditi...".

U dosta pojedinosti sliči mi to na Lijepu našu, bivše, sadašnje i buduće vlastodršce, iako je to Mises napisao prije 70 godina. A i sve mi se čini da će u predstojećoj izbornoj utakmici  pobjednici biti oni koji će nekoj većini više dati ili točnije obećati, a manjini oduzeti i "neobećati". Pa i to nije ništa nova, politika je oduvijek i samo bila primitivna igra brojki i ništa više. Jer, i sve ovo što pišem, kad se prebroje glasački listići, ispada da i nije problem. A treba netko i pisati, isto kao što neki kažu da se ne mora živjeti, ali se ploviti mora...

25. travnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

MISAO TJEDNA

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute