Viđenja

/NE/MOGUĆI GRAD

Dubrovnik - Viđenja

Treba li žaliti i biti nostalgičan ili za proteklim vremenima kojima nismo, kad se sve zbroji i oduzme, bili ništa više od uglavnom nemoćnih svjedoka, i tu po Gradu, Gružu, Lapadu, svakome na volju. Meni su se učinila nekako ljepšim, gard mi je sve te davno i nedavno umrle, pa i još živuće čeljadi izgledao vedriji, snošljiviji i strpljiviji, unatoč većim materijalnim jadima, tegobama i razlikama. Malo ta /pod/sjećanja imaju veze s ondašnjom državom, poretkom, tobožnjim komunizmom i koječime sličnim. Sve mi se onda činilo životnijim, pa i puno, puno više se radilo i manje mudrovalo i nakon svega, samo u razdoblju od 1970. do 1990. niknuo je kakav-takav, makar i ne po svačijoj mjeri, ipak jedan do drugoga, takozvani novi Dubrovnik II. Ali je i nestao Dubrovnik tramvaja, "ćira" i lučkih dizalica, ajmo rijet "proizvodni" Dubrovnik, kakav teško da će više ikada i biti. Zauvijek je nestalo i one prepoznatljivosti, duha, oriđinala, uljudbe, shvaćanja i prihvaćanja onog najboljeg iz tisućljetne bogate dubrovačke tradicije i kulture, a ostalo je i malo od onih vještina, znanja i prilagodbi pri otklonu svakovrsnih nesreća i nevolja, od potresa, ratova, boleština do siromaštva. Ali, ni taj nestali Grad sa svojom čeljadi, nipošto nije bio idiličan u svojoj nutrini, duši, mentalitetu, niti onda niti danas a niti sutra niti jedno obilježje što čovjeka čini ipak više zlim nego dobrim nije "uklonjeno". Štoviše, možda su onda i onim, ipak nedemokratskim sustavom, manjkom slobode, političkim i sličnim podobnostima i represijom sve te pogube ljudske naravi potiskivane i možda je zapravo bilo sve i gore. Svakoga od nas može i bezgranično dogurati mržnja spram drugoga, ali ne i ljubavi za drugoga, nema to veze ni s gradom ni podnebljem. A možda je i Dubrovnik oduvijek bio takozvani lijepi grad, nalik na austrijski Salzburg iz opisa Thomasa Bernharda, dakle lijep izvana, ali ne i iznutra. Licemjernim mi se čini promišljanje kako eto ljepota dolazi iznutra, nipošto izvana, jer zbilja mi se uopće ne čini takvom. Znam tu po Gradu i ne baš malo ljudi koji bi najradije da se onda i ondje nisu uopće ni rodili, da nisu onda ni ondje ni škole završili i da su bili protivni svemu tadašnjem i ondašnjem.

I na sve se to i ne išćuđujem i ne čini mi se stranim,  ljudima kao takvim.  Znam tu po Gradu i podosta ljudi, i mrtvih i živih, koje ni sreća ni prigode nisu milovale, a i sami su bili od "čvršćeg materijala", što bi se reklo dosljedni, vjerodostojni i moralni. Ali su, i ne samo ovdje ni od jučer, brojniji oni koji su odlično razumijevali "okolnosti mjesta i vremena", što bi prosječni hokejaši rekli, znali gdje je pak i stalno su "in" i nije im ni zamjeriti, jer su spremni podnijeti i ne baš malu cijenu onoga što doista jesu. Pa što mislite, da je i ta Dubrovačka Republika za mnoge bila baš ugodna, da je tadašnja čeljad bila dobra i umiljata, kako vlastela, tako i puk, i da je za one potrebnije i prirodnim čudima drugačije i neusklađenije bilo ikakva razumijevanja. A i upitnim mi se čini da su te zidine ili miri, kojima se uvijek i ne samo mi divimo i ponosimo, dakle da su te zidine ili miri građene samo zato da nas od barbara obrane. Svugdje i samo zidinama ili mirima zadaća je braniti se od nekoga ili nečega, od sile i nasilja. Velika su to djela ljudskih ruku, nisam baš siguran jesu li i ljudske glave.  Jer, brate mili, zatvaraju pogled, guše, slabo su protočne, sputavaju, konzerviraju i opiru se slobodnoj i duhovnoj prirodi ljudskoj.

Nedavno veli naša, sve u svemu ipak, rekao bih optimalna /dakle najbolja u danim uvjetima/ gradonačelnica, koliko se razumijem u politiku i ćudi Grada i ovdašnjih ljudi, ćudi i mentalitetu koji se ne mijenja, čini se i tisućljećima, da ćemo ništa drugo nego živjeti, rađati se i umirati usred jednog velikog gradilišta iduće desetljeće i da će, što istini za volju nije rekla, a što se meni čini, negdje tamo 2020. biti jedan posve novi, valjda i ljepši i ugodniji Dubrovnik. Uvijek su mi mili graditelji, a odvratni rušitelji, makar da ni graditelji nisu uvijek u pravu, a rušitelji u krivu. Ali, ako je stanogradnja prioritet, ne umanjujući njezinu važnost, a ne obnova i gradnja gospodarskih i povezanih objekata i sadržaja u kojima se otvaraju nova, ali pameću i znanjem i kreativnošću, dakle intelektom uvjetovana radna mjesta, onda mi se i ne čine baš blistavim razvojne perspektive Grada, pa i šireg okruženja. Koliko li je već dosad vrijednih lokacija, koje su bogomdane za poslovne namjene, potrošeno ništa drugo do za nečija ladanja i od čega ni lokalna zajednica ni država nemaju nikakve koristi. To je ta cijena slobodnog tržišta, loših urbanističkih rješenja i kojekakvih kompromisa i interesa, koji i nisu nego dnevnopolitički i kratkoročni.  Vjerojatno je to neki moj i pretjerano ekonomistički pristup i pogled na suvremeni Dubrovnik, a znam i podosta čeljadi koja ima i posve drugačija viđenja i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti Grada i dobro je da je tako. Posve sam siguran da bez brojnih novih, kvalitetnih radnih mjesta i poslova u proizvodnji, turizmu, uslugama, obrazovanju i sl. i kako bi se to umno reklo temeljitog "repozicioniranja" Grada u globalnim i konkurentnim uvjetima, čemu treba biti prilagođena ukupna i gradska, pa i državna razvojna strategija i politika, slaba su očekivanja da ćemo na najbolji način iskoristiti prirodne, ljudske i stvorene potencijale za dugoročno održiv, uravnotežen i stabilan razvitak, blagostanje i smisleno življenje.

Ali, sve je to lijepo i krasno rečeno, kao i u koječemu drugome, možda i umno zvuči, a i činjenica je da se i u samim hrvatskim političkim, stručnim i inim od kako smo koliko-toliko samostalni i suvereni, najčešće "vrte" oni s milozvučnim frazama koje se tobože dotiču Europe, civiliziranog i kulturnog svijeta, suvremenih trendova i tome slično. Sve se svodi na ono iz doba socijalizma, kako bi morali, trebali i uopće nismo daleko odmakli od one socijalističke retorike, kolektivne svijesti, visokih očekivanja od partije i države i slabog samopouzdanja. Često se i "iz svih oružja" poziva na potrebu mjenjanja mentaliteta, nas samih, moral, dobrotu. A ja vam tvrdim da se, pa i golema većina, neće promijeniti, ni postati dobra ni moralna, samo zato što nam je to netko rekao ili nas upozorio. Cjelokupan politički, moralni i ekonomski sustav i ne samo na papiru ili u teoriji, nego i životu i na "terenu" mora poticati ono najbolje u nas i kažnjavati naše grube strane i to je proces, koliko god nam teško padalo, koji vječno traje, samo što je negdje u početnim, negdje u razvojnim, a negdje u završnim fazama i s uvijek neizvjesnim ishodom. Taman posla da će vam neki političar, pa i takozvani službeni stručnjak rijet kako će se, primjerice povećati domaći bruto proizvod za 6,5% ili priznati da su stvari puno gore negoli se prikazuju ili držati do mišljenja onih koji imaju i rezultate i dokaze. Dragi moji, ovo su vremena kada se "čačka" po posljedicama, a ne uzrocima, kada je "ne" tome i takvome puno češće od "da" tome i takvome, kada se o problemima, ako su problemi, najčešće raspreda nadugo i naširoko, a o rješenjima i poboljšicama rijetko. Ta s kojom se samo strašću i ne baš rijetko dolijeva "ulje na vatru" nevoljnih i griješnih, s kakvom li se samo strašću trača i blati koliko-toliko i bar izvanjski, uspješnika i na stotine, tisuće i stotine tisuća ljudi imaju svoja objašnjenja zašto je nešto tako i tako, a stostruko ih je manje kad treba objasniti kako bi i na koji način nešto trebalo biti bolje, ali i da je put k boljitku provediv. Držim da nam ne manjka one takozvane klasične inteligencije i povezanih koeficijenata, ali one takozvane emocionalne ili aplikativne inteligencije i znanja manjka i to podosta. To se donekle može pripisati i nasljeđenom socijalističkom mentalitetu, onome "radio ne radio svira radio" ili "nitko me ne može toliko malo platiti koliko malo mogu raditi", ali rušenjem staroga nije se ponudilo puno boljega i zapravo se još svađamo oko bolje ili lošije prošlosti, a ne bolje  sadašnjosti, da o budućnosti i ne pišem. Možda smo u regulativi /zakoni, uredbe, rješenja, akcijski i sl. planovi./ na razini europskih pravnih stečevina, ali ispostavlja se da uvijek izostane politička volja za njezinu primjenu, osobito u takozvanim težim slučajevima i kada su "krupnije ribe" u pitanju. Još je pogubnije kad se u pravno, zakonski, pa i moralno čistim predmetima ulazi u lik osumnjičenika i njegov politički i statusni profil i podjela na "naše" i "njihove" po takvom "nalazu". Ponekad mi se čini da se i ta naša samostalnost, sloboda, pa i država shvaća po nekom automatizmu i doslovno, da se može nekima činiti što im se prohtije, pravdajući to tobožnjim političkim, domoljubnim i sl. zaslugama. One koji su doista i zaslužni, potrebno je i nagraditi, možda još i više, ali nipošto na načine kojima se krše zakoni i neka opća ili prava drugih. Neprihvatljivo mi je da se neki osumnjičenici i njihovi zastupnici brane na način da se tako i drugdje radi ili da ni oni drugi nisu bolji. Osobito političari, ali i njihovi sljedbenici, a time je sve zagađenije i lokalno i šire ozračje, na posve jasna i konkretna pitanja o nekome ili nečemu odgovaraju protupitanjima i blaćenjima "pitalica", dakle bježanjem od teme i merituuma stvari. To i nije ništa do zaobilaženje činjenica i dokaza i nerijetko istine, kako se ispostavlja naknadno i s pogubnim posljedicama u nizu slučajeva i sami i ne slutite, ako ste porezni obveznici, koliko cijenu plaćate zbog nestručnosti, pa i nemorala podobnih i poslušnih. Jasni, razgovijetni, odlučni i iskreni ljudi, što naravno ne znači da su uvijek takvi i u pravu, uopće, i ne od jučer ni ovdje nisu baš omiljeni i mnogi ih se klone. Čeljad, i ne samo ovdašnja, naprosto gušta u iluzijama i vizurama, bez volje za bitno, sadržajno, realno i razumno. U mnogim ušima i glavama ne odzvanja ugodno kad im se kaže, makar i blago, da pođu od sebe, da bi trebali puno i stalno učiti, čitati, vježbati i ni to nije za čuditi. Jer, zapravo je i ukupno ozračje, iliti socijalna, politička, pa i psihološka "klima" protivna takvim naporima. Uočavaju i najmlađi da su putovi, bar socijalnog, pa i poslovnog, kulturnog i inih drugih uspjeha posve drugačiji i da je zapravo beskorisno stalno učiti, čitati, vježbati, kad postoje i brojni drugi, lakši i pogodniji načini, prilagodbe, mimikrije, "pućenje jezikom", gard i sl. Zašto ići k nečemu "normalnim" stazama kad postoje prečice, zašto "zrno po zrno pogača" kad se do "pogače" može i bez zrna, zašto proizvoditi i izvoziti kad se puno više isplati uvoziti i neproizvoditi? Zašto uopće biti fin i dobar, učinkovit u svom poslu koji nije na cijeni, kad se zapravo sve vrti oko nikakvih drugih nego fukara, ta pune su ih i novine i slike i sve više. Tko je još spreman platiti,  kako zaslužuje, primjerice kreativnog i maštovitog arhitekta, ako mu u paketu ne donese i sve dozvole za gradnju ili poslovnog savjetnika koji će mu dokazati da mu je ideja neprofitabilna itd. Ostavimo se trica i kučina, to su pravi problemi i dubrovačkog i hrvatskog društva, dakle ta politizacija svega i svačega, taj diktat prosjeka i prosječnosti, taj otpor ionako neizbježnim reformama i to zadovoljavanje pri usporedbama sa siromašnijim i jadnijim. Pa i ta razmišljanja i stav da se oko nas ništa ne događa, da drugi ne kroče k boljoj budućnosti, da smo bogomdani i vrijedniji od drugih.

Ali, nemojte se ljutiti, ovaj možebitno i prekritičan pogled tiče se isključivo ekonomskih posljedica politika, sustava i zbilje još od ondašnjih do današnjih vremena uglavnom na krajnjem hrvatskom jugu. A i stalno ga tupim da nesumnjivi brand Dubrovnika nismo na najbolji ekonomski način iskoristili, da ovdje postoji uvjeti za postavljanje i ostvarivanje znatno većih financijskih standarda, da je razina domaćeg bruto-proizvoda preniska, da je podosta mrtvih kapitala, da je turistička potrošnja premala, da nam je turistički proizvod nekonkurentan i sl. i sve to u usporedbi sa sličnim "brand" gradovima na Mediteranu i diljem svijeta. Znam tu po Gradu podosta ljudi kojima je ovako kako jest zapravo i predobro, neki uživaju u slobodi na način da blate drugoga ili da sputavaju slobodu drugoga, za neke je demokracija pravo većine bez obzira na sadržaj, nekima su draži "naši" ljudi na pravim mjestima bez obzira na cijenu, ima i nekrofila. Nije ih malo koji su puno očekivali od hrvatske suverenosti i države, ali i onih kojima je sve "potonulo" s onom državom i sve tako. Nekako mi se čini da je najmanje onih koji su sudbinu uzeli u svoje ruke i glavu, ne očekujući od nikoga ništa i uz Božju, i ničiju drugu potporu uhitili se u koštac sa životnim iskušenjima. Jer, kad se sve svede, život nikada ni nikome nije niti će biti lak, svatko ima svoje manje ili veće jade, i nema ni toga sustava ni države koja će to za nekoga, a nekmoli svih riješiti. I nije se još rodio taj koji će svima ugoditi.

I sve to nije nekakva moja mudrost. Međutim, vjerujte mi, vrijednost je svih ovih mojih pisanih riječi i opisa što imaju takozvanu praktičnu, odnosno životnu potvrdu, na osobnom primjeru, ali i uočavajući brojne ljudske sudbine u okruženju, dakle na licu mjesta. Što se Grada i njegovih mogućnosti tiče, točnije ekonomskih učinaka branda ili imagea, sad sam već i načisto s time da dostizanje maksimalnih, a ne optimalnih granica, jer ovo što sad imamo su optimalne, to, nakon svega i odavno, uopće nije jednostavno izvedivo. Teško da će u mojem, pa i u "mandatu" još nekoliko naraštaja biti izvedivo. Barem ne dok je tako važno tko, a ne što govori, radi i stvara, dok je važno jesu li "naši" ili "njihovi", bez obzira i ne samo na ekonomske posljedice, dok pravi ljudi nisu na pravim mjestima, dok se sve uprosječiva, dok se uspješnima može sve oprostiti ali uspjeh nipošto, dok se nevoljama drugih tješe vlastite i sve tako. Toga ima svugdje i bit će ga uvijek, samo što mi se ovdje, dakle u Gradu, posljedice čine ružnijima, a čini mi se da sve tako baš i ne mora biti. Kad bi se shvatilo i prihvatilo da je ukupan i geopolitički, i prometni, i tržišni, pa i kulturni položaj Dubrovnika sada i posve drugačiji u globalnom okruženju i konkurenciji, za razliku od recimo, prije ne više od dvadesetak godina. Stari "recepti", gard i pristupi, čak i da je nažalost, više ne prolaze i potrebna su, teško je rijet nova, jer još od Dubrovačke Republike nisu ni postojala, "pravila igre". Svakako bi se Grad i okruženje morali na novi, suvremeniji način promišljati, uzimajući ono vrijedno iz bogate tradicije i baštine i prihvaćajući najbolje iz suvremenosti. Pa i ne bi baš Grad i okruženje trebali biti ono što sad jesu, poprište ratova i podmetanja sukobljenih interesnih skupina ili "destinacija" Marxove prvobitne akumulacije kapitala i doslovnog shvaćanja i prihvaćanja slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i većinskih prava, ma kako se došlo do njih. Ali, imamo li snage i volje za brži hod, teške odluke i sl. svakome po volji. A možda sam i promašio "dnevni red"?

20. veljače 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

KALAMOTA ZNANJA ILI IMANJA?

Dubrovnik - Viđenja

Kaže tako Željko Markota, zamjenik predsjednika Upravnog vijeća ustanove Otok znanja sa sjedištem na Kalamoti i zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Hotela Koločep d.d., koja je i 89%-tni vlasnik toga hotelskog poduzetnika, da bi eto, nakon svega što se izdogađalo u protekle dvije i pol godine, a zapravo se nije izdgođalo ništa, vratiti to dioničko društvo u vlasništvo hrvatske države. Mašala, što bi Turci rekli! Jer, dragi moji prijatelji i neprijatelji, kad su ti pametnjakovići kupili većinski paket dionica Hotela Koločep d.d., uz potporu ondašnjih, a i sadašnjih hrvatskih političkih i financijskih moćnika, rekoše da će djelatnost ustanove u cjelini prebaciti na Kalamotu, povećati broj zaposlenih, uložiti preko 200 milijuna kuna u 5 godina, s preko 550 milijuna kuna učinka na domaći bruto proizvod otoka i Grada Dubrovnika, kojemu i pripada. Da i ne pričam sad o tome da će se uvaženi hrvatski i svjetski znanstvenici sjatiti na mirnu, lijepu, ali i dosadnu Kalamotu i iz njezinih perspektiva učiniti ovu zemlju, i ne samu Hrvatsku, prosperitetnom, ugodnijom i vedrijom. U opisu djelatnosti ustanove Otok znanja pročitah iz sudskog registra da su im djelatnosti izdavaštvo, promidžba /reklama i propaganda/, organiziranje predavanja, seminara, konferencija, slikarskih i kiparskih radionica, izložaba, predstava i koncerata, okupljanje književnih stvaralaca, predstavljanje književnog stvaralaštva, suradnja sa znanstvenim ustanovama u cilju promicanja njihovih projekata i dostignuća, poduka na računalima, promicanje prirodnih i tradicionalnih vrijednosti i očuvanje otoka, promicanje znanja i popularizacija znanosti. Po meni, i ne samo Kalamota, nego i Elafiti u cjelini, dakle i Šipan, i Lopud i Jakljan, zasad su zapravo depresivni i turobni, s ono malo čeljadi koja nema izbora i tu je ostala, izmučena vjekovnim odlascima, političkim i ratnim mijenama. Ima tu nešto, a bit i još više takozvanih kuća za odmor, pokoji dvomjesečni ili tromjesečni ugostiteljski objekt, ali da se tu još može pristojno i perspektivno živjeti, kako mi se sada, u ovoj veljači, pa i prije čini, ne čini mi se mogućim.

Treba pohvaliti Grad Dubrovnik koji je učinio značajne iskorake u vodoopskrbnoj i ostaloj komunalnoj infrastrukturi Elafita posljednjih godina, i dobro je da je tako i zahvaliti se svima na ničemu drugom nego solidarnosti koji u tome pomažu, onim našim sugrađanima koji svjesno i nesvjesno to čine. I to je sve, ma koliko se ljutili oni odozgo, koji zapravo još od onih vremena pa sve do danas i ne znam do kada, nisu prepoznali i ne samo prirodne, kulturno-povijesne i tradicijske vrijednosti hrvatskih otoka, nego prije svega gospodarske.

Moja je malenkost, a Bože dragi, vrijeme za naivnost nikada ne istječe i vjerojatno je da smo naivni cijeli život, manje ili više, u posebnoj kolumni Glasa Grada posvećenoj Kalamoti kao otoku znanja točno 28. rujna 2005. zapisala:

"Naime, ako je ponuđena cijena najvažniji uvjet, onda je Hotel Kompas Dubrovnik d.d. /čitaj Goran Štrok/ zapravo pobjednik s iznosom od 58 milijuna kuna ispred zagrebačke Ingre d.d. s 50 milijuna kuna za 140.137 dionica. Uostalom, Štrok već najavljuje da svaki drugi izbor, osim njega ne dolazi u obzir. Skoro, pa da se Upravni odbor Hrvatskog fonda i ne treba sastajati, možda telefonski. Ako su pravila, odnosno kriteriji takvi da je visina ponuđene cijene dionica odlučna, onda zapravo i ne znam čemu sve te monade s ovim, pa i drugim /ranijim/ javnim pozivima i privatizacijama. Jer, dobro je znano da se novi vlasnici, odnosno natječajni pobjednici nisu pridržavali svih prihvaćenih i ugovorenih uvjeta, a osobito ne onih koji se tiču novih ulaganja. To je daleko najveći problem hrvatske privatizacije, a ne tko je i kakav je vlasnik. Tvrdim da većina privatiziranih hotela nisu obnovljeni na način i prema utvrđenim uvjetima i da svi ti naši hoteli s četiri ili pet zvijezdica zaostaju po svim važnim obilježjima za mediteranskim istih kategorija. Naši "vrhunski" hoteli ni po kakvoći izvedbe, ni po bogatstvu sadržaja, a najmanje prihodu ili zaradi po sobi u odnosu na svjetske brandove istih kategorija "zaslužuju" jednu, ako ne i dvije zvijezdice manje.

Ipak, možda bi, a to i predlažem Hrvatskom fondu za privatizaciju i središnjoj vlasti, vjerujući da me u tome podržava i znatan broj sugrađana, neka u "slučaju Kalamota" pristupi drugačije. U skupini od čak 14 ponuditelja pojavila se i po prvi put u privatizaciji na hrvatski način i neprofitna udruga "Otok znanja" iz Zagreba osnivači koje su društva Multimedijalni programi, Nacionalni rodoslovni centar i Zavod za poslovna istraživanja iz Zagreba. Predsjednik stručnog vijeća  te udruge je dr Garret Fitzgerald, bivši irski premijer i tvorac "irskog" čuda, temeljenog upravo na znanju. Istini za volju oni za dionice nude "svega" 22.02 milijuna kuna, ali i ulaganja od čak 201.07 milijuna kuna, kojima bi u iduće tri do pet godina promaknuli Kalamotu u otok znanja, ne isključujući pri tome ni hotelske i druge turističke  sadržaje, udvostručujući broj zaposlenih /uglavnom Kalamoteza/. Jednom riječju, na Kalamotu bi vratili cjelogodišnji život sa zanimljivim obrazovnim, turističkim i kulturnim sadržajima, što bi i za Dubrovnik, pa i Hrvatsku bilo na dugi rok od neprocjenjive višestruke koristi. Da ja ne pišem puno, nije loše pogledati www.otok-znanja.hr. Ni na kraj pameti mi nije lobirati za bilo koga, ali kad je u pitanju znanje, ili bolje rečeno izgradnja važnih preduvjeta za stjecanje nikad dovoljnog znanja, posebice praktičnog, tu odstupam. Uostalom u svim hrvatskim razvojnim strategijama, pa i kod političara /osim zaboravljenog Milasa/, znanje i dodana vrijednost temeljena na njemu stalno je na prvom mjestu. Ali, nekako sporo to ide i slabo se koriste prigode i potpore, pa i strane da tako i bude.

Ne znam što oni "gori" misle o svemu ovome, ali svakako su između "dvije vatre". S jedne strane Vlada je postavila cilj ove godine "ubrati" 1.5 milijardi kuna od privatizacije, odnosno prodaje dionica i udjela u društvima u kojima je /su/vlasnik. Kraj godine je blizu i teško da će se to moći i ostvariti bez ijednog "propusta". Sa stajališta toga, ipak samo kratkoročnog cilja i "krpanja" proračuna, Kalamotu treba prepustiti Štroku. I tako zaključiti ovu priču i nastaviti život na ovome otoku kakav je i dosad bio, uz eventualno neke, ali ne veće poboljšice. Jer Štroku je to samo jedna kap u postojećem, a kako najavljuje, u  golemom hotelskom carstvu. S druge strane, u opredjeljenju za Otok znanja država će ostati trenutačno kraća za 36 milijuna kuna, ali u svemu ostalom, pa čak i u relativno kratkom roku od pet godina zapravo svi znatno više dobivaju, od Kalamote, Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije do Republike Hrvatske. Ne samo u znanju, nego u krajnjem i na gospodarskom planu, ako je već to najvažnije. Držim da se aktualnoj hrvatskoj vlasti u ovome primjeru ukazuje jedinstvena prigoda čak i za politički profit. Opredjeljenjem za kratkoročni financijski interes u tom smislu ne dobiva ništa, ali za znanje i dugoročno promišljanje ukupne hrvatske budućnosti dobiva puno."

Ma kakve dvije vatre, kakvo znanje, kakvi bakrači, trice i kučine, o čemu sam ja to onda pisao. Zapravo mi je preostalo samo za ispričati se Goranu Štroku, jer taj bi, fućka mi se na kakav način, tamo sigurno već dosta toga napravio, zaposlio tamošnju, pa i ovdašnju čeljad, oživio Kalamotu. Ali, politički, privatni i ne puno veći Interesi su posve drukčiji, sirovi materijalni i statusni, bez sagledavanja širih općih ili javnih posljedica i tko će sad, da mi je znati, odgovarati za sve ono na čemu su danas Kalamota i Elafiti u cjelini. Sagledavati neki problem i njegovo rješenje na pošten i koliko-toliko stručan, razvojni način i zastupati neke opće, javne, pa ako hoćete i duhovne interese, kuditi sebičnost, predrasude i licemjerje u vremenu i prostoru u kojemu jesmo, ali i ne samo danas i ovdje, nego i puno šire, ne znači ništa drugo nego se sukobiti skoro pa sa svima. Sve se svodi na procjenu hoćete li se sukobiti sa samim sobom ili s drugima, okruženjem i tako vam je to cijeli život. Kad sam pročitao na što je ispala ta privatizacija Hotela Koločep d.d., a moglo bi se rijet i otoka Kalamote u cjelini s obzirom na imovinu toga društva, doveo sam u pitanje smisao i potrebu objavljivanja svih mojih tekstova, od ondašnjih do današnjih vremena, u jednoj knjizi. Ne znate vi, tko god se nije upustio u to, koliko je teško, odnosno mukotrpno nešto i o nečemu pisati, čak i o najbezazlenijem, jer kad pročitate danas ono što ste pisali jučer, da i ne govorim prekjučer, skoro vam se i gadi i sami sebe ne možete prepoznati. Naime, toliko su brze promjene, uglavnom na loše, da aktualnost nestaje i par minuta nakon predaje teksta uredništvu.

Slažem se sa svima onima koji tvrde da je zapravo "slučaj Kalamota" najveći privatizacijski skandal u našem, još uvijek koliko-toliko lijepom Gradu, barem izvana, veći i od onih najnovijih i korupcijskih i inih. A slažem se i s onima koji tvrde da i nije toliko veliki problem državnog vlasništva kao takvog, pravi je problem kada se državni dužnosnici ufaju da su oni ta država, uvijek na braniku nacionalne neovisnosti i neke čistoće, te opet kao takvi mogu krčmiti stoljećima stvaranu imovinu kako im se prohtije i ne odgovarati pri tom nikome ni za što. Ali ni to nije poanta u "slučaju Kalamota" i sličnim privatizacijskim, političkim, kadrovskim i sl. "predmetima". Poanta je u tome i ne od danas i od kako je Lijepe naše, da su pod "tvrtkom" ničeg drugog nego lažnog domoljublja i takozvanih stupova društva isplivali bezbrojni manji ili veći politički, poduzetnički i kulturni čelnici, s oskudnim znanjima, ali prikladnim gardom, sumnjive prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, uništili dosta toga lošega, ali usuđujem se rijeti i još više dobroga iz onih "prokletih" vremena. A ništa novoga i boljega nisu ni ponudili niti imaju volju ni ponuditi niti se pokrenuti. Ponekad mi je i smiješno i žalosno čime se takvi bave i o čemu pričaju. Pa u kojoj su to još zemlji operativna vodeća radna mjesta u vlasti i upravi, na svim razinama, zapravo eksperimentalna radna mjesta. Tko to tamo kaže da političar ne mora biti stručnjak u svom resoru na početku 21. stoljeća? Moralo bi se shvatiti i prihvatiti da jednostavno nemamo vremena ni razumijevanja u globalnom svijetu i konkurentnom okruženju za učiti nekoga ne za rukovodeće, nego na rukovodećem radnom mjestu. Možda će, primjerice, taj Bajs, a bajsova ima na tisuće u Lijepoj našoj, biti najbolji hrvatski ministar turizma, ali je sigurno da nema nikakvih pretpostavki za to, od garda do znanja jezika, turizma i koječega drugoga. Posvuda nam treba stručnih, voljnih i beskompromisnih ljudi koji će neodgodivo "skočiti u vatru", s jasnom vizijom i raspletom rješavati probleme, od političkih do gospodarskih. Takvih je nažalost premalo, jer cjelokupno ozračje i socijalno i poduzetničko protivno je takvim. Pa čak i u onome socijalizmu, koji mi se čini pogodnijim našem mentalitetu, ljutili se ili ne, politički podobnici nisu, barem ne posljednjih desetak godina, "prolazili" tek tako i  moralo se i dosta o poslu znati za uspon, a bogami su, ponavljam to, u ondašnjim okolnostima i vremenu i znali. Budite oprezni s onim koji tvrde da nisu uspjeli, ako nisu uspjeli onda samo zato što su bili politički protivnici, ako su uopće bili politički protivnici. Najviše galame, bar je moje iskustvo takvo, oni koji su prosječni ili ispodprosječni,  i to je golema većina, dakle prosječnih ili ispodprosječnih u svakom, i ne samo hrvatskom društvu i takvi zapravo i usporavaju razvojni ritam. Ali to je ono naličje demokracije, kompromisa i svakovrsnih predrasuda i umijeće je politike i političara da se to naličje ne dovede do apsurda, da položaje za koje je potrebna vizija, volja i odlučnost zauzimaju oni koji nemaju ni viziju, ni volju ni odlučnost.

Neka mi netko samo objasni što to može pokrenuti nekoga ili nešto što nije nastalo vlastitim odricanjem, znanjem i voljom i kako ćete nekoga ili nešto pokrenuti ili motivirati ako mu je sve dano na "pladnju" i ako praktično nema nikakvu odgovornost za rezultat i za ono čime upravlja. Oskudica pokreće, darovano ili nasljeđeno, rijetko. Ta kakva je samo "galerija likova" protutnjala hrvatskom tranzicijom i koliko ih je samo imalo posljedice zbog ničega drugoga nego nečasne i opće ili javno opasne rabote? Štoviše, hrvatskom medijskom, pa i političkom pozornicom, prevladavaju, u kojem postotku, ocijenite sami, u najmanju ruku, glavu ili nogu problematični ljudi i to mi se ne čini spornim. Ali, nakon svega, upitnim mi se čini je li moglo i može li biti uopće drugačije i može li uopće i ne samo hrvatski čovjek, biti drugačiji, po nekim općim sudovima bolji i ne tražimo li od ljudi kao takvih i previše? Osobnog sam uvjerenja da tražimo previše i da smo "ljestvicu previše podigli". Ali, brate mili, i u to sam siguran, previše smo je i spustili i tu bi se moglo, možda ne puno, nešto i učiniti.

Pa zamislite samo da je Pasko Baburica Šoletić, najveći Kalamotez svih vremena, čuveni i bogati hrvatski emigrant i poduzetnik u Čileu s početka 20. stoljeća razmišljao i djelovao na način kako to čine Siniša Grgić, Željko Markota i Davor Lauc, i svi oni koji su se uprtili u Kalamotu s njima, ispred ili iza njih. Ne bi ni Dubrovnika, a nekmoli dalekog Čilea ni vidio ni čuo. Ovo s monadama o Kalamoti kao otoku znanja, privatizacijom tamošnjih bogatstava i mrtvim kapitalima, gorespomenutima i njihovim višim ili nižim pokroviteljima, pa i ondašnjim, a i sadašnjim središnjim hrvatskim vlastima ne služi na čast. Jednostavno su svih nas, i Kalamoteze i Dubrovčane prevarili i ponizili i ako ćemo pravo, Kalamotu učinili ne otokom znanja, nego otokom neznanja. A tvrdim i to, da su, za početak na Kalamoti uredili neki muzej i tome slično u rodnoj kući Paska Baburice, sa svim stručnim i marketinškim predlošcima, bila bi to prvorazredna turistička atrakcija sa svime što takva donosi.

Ispostavlja se točnijim da ono što je državno zapravo ničije, a ono što je društveno ipak je nečije. Evo već je skoro i šesnaest godina od kraja Domovinskog rata bar na hrvatskom jugu, a koliko se samo toga nije obnovilo, a koliko si i novoga izgradilo, ako ne računamo stanove i kuće ili točnije koliko se starih radnih mjesta povratilo i novih otvorilo? Ali, u primjeru Kalamote i brojnim sličnim primjerima, opet se ispostavlja, da ni privatno vlasništvo ne jamči, kako bi ekonomisti rekli, optimalnu ekonomsku valorizaciju poslovne imovine. Potrebni su i dodatni motivi i sankcije za ugovoreno i neizvršeno takvim vlasnicima i ako toga nema, imamo to što imamo. Primjerice, Siniša Grgić vlasnik je Zavoda za poslovna istraživanja i tu zgrče novac na plaketama, diplomama i knjigama o najuspješnijim hrvatskim poduzetnicima na temelju njihovih financijskih izvještaja i za to mu svaka čast i tu mu nitko ne može ništa, jer je pravno sve u redu, iako znam podosta nagrađenih poduzetnika iz Grgićeve "butige" koji su sve prije negoli uspješni, dobrostojeći i tome slično. Ali, kao što se zna, papir sve trpi, no zbilja je, kao i u koječemu drugome složenija, ružnija i okrutnija. I naravno da se takvom Grgiću fućka za Kalamotu i sve nas s juga i u tome je uzrok i mnogih drugih pretvorbenih, privatizacijskih i inih nevolja, ako ih kao nevolje uočavate. Onima gore u Zagrebu, ako se tiče nas ovdje, uopće se ne žuri i prirodno je da je tako, jer na Dubrovnik se nikad nije promišljalo sa stajališta razvojnih potencijala, nego sa stajališta činjenica o malom broju stanovnika i tlapnje da je turizam "zlatna koka". A istini za volju, što bi se drugačije i ponašali, kad će opet i za koju godinu, desetljeće i više stalno dobivati izbore, što psi laju a karavana prolazi i što je svakog čuda za tri dana dosta. Možda se i ne treba zbog svega nervirati, ionako će biti kako će biti, s nama ili bez nas i u konačnosti, tko ima, imat će još i više, tko nema, imat će još i manje i kako je bilo i onda, tako je i sada i bit će još dugo. A uvijek će biti i "naših" i "njihovih" i dodirljivih i nedodirljivih, i odustajanja ili neodustajanja. Jedini razlog što pišem je podsjetiti sve te moćnike da ipak mislim da znam što čine i koliko je štetno to što čine za neke opće ili javne interese i držim da ni to nije malo. Izbor je svakoga od nas oduvijek i dovijeka, biti puki prolaznik, daltonist, gluhonijem ili hladan na ovozemaljski život i sve prepustiti drugima ili ipak koliko-toliko koristiti te božje darove, dakle oči, uši, riječi, mozak...

13. veljače 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

ČIJI SU DRUKČIJI?

Dubrovnik - Viđenja

Tipične za stanje duha i društva danas čine mi se mišljenja, i ne samo blogerska,  o Muniru Podumljaku, predvodniku hrvatskog Partnerstva za društveni razvoj. Tko možda ne zna, riječ je, bar po meni o hrabrom, konkretnom i beskompromisnom čovjeku i udruzi u ratu za pravnu državu, protiv korupcije i sprege politike i kriminala koji su zapljusnuli sve slojeve hrvatskog društva i što je, kako se god okrene, vodeći uzrok i sporog hoda, svekolikog rasta cijena, slabih radnih navika, motivacije i volje, usuđujem se rijet i većine. Kud god se okrenem i s kim god nešto prozborim, sve mi se čini otužnim i bezvoljnim, a vrijedilo bi istražiti u kolikoj nas je "količini" i depresija zahvatila. S druge strane, politički, medijski, glamourom i nekim, ništa drugo nego prividnim, pa i licemjernim gardom, svakodnevno nam se nameće slika da je, sve kad se zbroji i oduzme, zapravo dobro, da će biti još i bolje, i da su za sve možebitne muke krivi oni drugi i drukčiji, znate i koji, da se ne ponavljam. A tvrdim da su oni drugi i drukčiji, ako su krivi, odavno i pošli, a neki nisu ni u svijetu živih i htjeli to mi ili ne, krivaca, onih drugih, zapravo više i nema. Svatko ima svoje sudove o tome gdje smo bili jučer, gdje smo sad i kako će nam biti sutra i odlično je da je tako, makar se sve to i ne podudaralo s činjenicama. Ali, kako se stalno ispostavlja, iluzije su vječne, sve drugo je prolazno i zapravo se uvijek budimo kasno, u svemu i svačemu, a možda i sam život ovozemaljski i nije ništa drugo. Razum i sumnja sputavaju, iluzije i snovi ne. Ako nešto sagledavate sa svih aspekata, sigurno je da nečete daleko odmaknuti.

Dakle, mišljenja o Podumljaku "račvaju" se u dva smjera. Za mnoge je taj Podumljak doista hrabar čovjek u "maloj bari punoj krokodila", a za, vjerujem ne tako mnoge, iako možda i vrlo utjecajne, Munir nije ništa drugo nego neki "dođoš" iz susjedne, nesretne i meni drage Bosne i Hercegovine, koji ne može sad nama danas i ovdje i nakon svega, ni pričati, a nekmoli praviti red u našem dvorištu.  Ali, to je ona priča o "našima i njihovima", to je ona priča o projektima, idejama i djelima koji nikad nisu, niti će biti ostvareni, jer su "njihovi" i bez obzira što su puno korisniji za "naše", ali i nekim projektima, idejama i djelima koji su, po meni na nesreću ostvareni, jer su "naši" i sve je to dovelo do ovoga gdje jesmo i kako smo. A, kako mi se čini ni od Pelješkog mosta neće biti ništa, bar za dogledno vrijeme, jer studeni je bio kad su ga prethodni i sadašnji vlastodršci promovirali, a sad je veljača. Kad navale još veći problemi i nevolje, od dugova preko koalicija do inflacije, jasno je da ima prešnijih stvari i utvrđuju se novi prioriteti, koji, da budemo načisto, nisu nego dnevnopolitički i mnoga obećanja, i s lijeva i s desna, zaboravljaju se. Bila je to još jedna pobjeda iluzija i poraz razuma i bit će ih još, bez brige.

A jesmo li u ratu za pravnu državu, protiv korupcije i sprege politike i kriminala? Ma hajte molim vas! Kakav rat, kakvi bakrači. Policija, državna odvjetništva, sudstvo, uskoci, krenu, pa stanu, jer crveno se pali kad se ukaže krupna riba. Jer, riba zasad od repa, nipošto od glave smrdi. Policija, državno odvjetništvo, sudstvo, uskoci, sve je to ispolitizirano do maksimuma, a u tim "butigama" u pravno uređenoj državi ne bi smjelo biti politike. Ima u tom ratu nešto ratnika, poput Podumljaka, ponekih novinara, oporbenjaka i civilnih aktivista, kojima se, da ponovim i to, divim i to je sve skupa malo, premalo za neku ravnopravniju bitku i mogućnost da pravna država profunkcionira, korupcija se svede u pristojne okvire, političari rade svoj, a kriminalci svoj posao. A svima onima, koji eto pokušavaju i usuđuju se uprijeti u te kriminalne brloge, koji su za pravnu i pravednu državu, kopaju se korijeni, tko su, što su i sve mi se to gadi, dakle taj bijeg od merituuma stvari. Ma svi su vam ti koji pokušavaju i usuđuju se uprijeti u kriminalne brloge, koji su za pravnu i pravednu državu, sve su vam to nostalgičari, komunjare, gubitnici, ukratko "njihovi", a ne "naši", nerijetko na svoje uši čujem. Pogubno je takvo ozračje za bilo kakve pomake, pa čak i materijalne, da o duhovnim i ne govorim. Pa i to nije ništa drugo nego bijeg od "zadane teme" i možebitne istine i malo je kome milo suočiti se s takvim "dnevnim redom", samim sobom, svojima... Grozim se, nakon svega stranačke pripadnosti i uvijek mi je najteže padalo kad sam morao  zastupati neke ideje, programe i ništa drugo nego "otrovne strjielice" s kojima nikakvu vezu nisam imao niti su mi uopće bili podnošljivi i ne ponosim se nimalo tim. Koliko sam samo puta čuo, opet na svoje uši, čeljad kako mi govori, otprilike ovako: "Što ćeš, morao sam tamo biti, to i to učiniti ili ne učiniti, imam ženu, djecu, obitelj" ili "Život je prekratak da bi ga preživio u oporbi, a nekmoli u opoziciji". Pošteno, brate mili! Nikad se ne ljutim na takvo što, bar znam s kim imam posla, a teško je ne znati s kim imate posla, a najteže je kad naknadno, par mjeseci, godina ili, daj Bože u dubokoj starosti, saznate s kim ste imali posla. Mislim da ni politički, vjerski, kulturni i ini zastupnici nisu baš previše utjecali na dokidanje one – "Danas si cvijet, sutra uvela ruža". Kad bolje p/r/omislim, sve nepravde, sva ta korupcija, sva ta sprega politike i kriminala, navodnih političara i navodnih kriminalaca, pa i sva ta zloća i destrukcija proizlaze iz "cvijeta i uvele ruže". A svaka je, i prema svačemu ljubav, strašno zahtjevna, traži jak mentalni sklop, strpljenje i unutarnju energiju, sve sam uvjereniji u to. Za razliku od mržnje, koja ništa od toga ne traži i uopće nije zahtjevna i stalno je pitanje bez odgovora nismo li ipak stvoreni ili skrojeni za ljubav ili smo stvoreni ili skrojeni za mržnju.

Ali, točno je, uvijek kažem bar po meni, da su Munir Podumljak, i svi slični doista hrabri ljudi i takvih ni danas ni ovdje ni šire ni najšire nikad nije bilo dovoljno, s time da ih je ipak više u uređenijim i razvijenijim demokracijama, ako su uopće hrabri te vrste i potrebni. Tako je i uopće s tretmanom takozvanih drukčijih. Na "drukčije" se gađa iz svih oružja, učiniti ih luđacima, pijančinama, redikulima, jadnicima, to se čini zadaća ne tako malobrojnih i svakodnevnih. Sljepilo nastaje kad se suoče sa stvarnim likom i djelom tih "luđaka, pijančina, redikula, jadnika", a oči i glava prorade, kad takvim krene loše. Ponekad mi se učini da je sve to i sva ta svakidašnjica, sav taj jal, ništa drugo do "dolijevanje ulja na vatru" drukčijima. Pa i to nije ništa drugo nego "dolijevanje ulja"  na vlastitu, nipošto na tuđu "vatru". Ne sjećam se da su ikad u mojem vijeku bila takva vremena i takva čeljad, da me tako poprijeko gledaju kad ne nečiji, nego svačiji uspjeh, ma kako ga je ostvario, hvalim. Naprosto volim dobitnike i nesretnike ne svojom voljom, a ne volim, ničijom nego svojom voljom gubitnike. Ponekad mi se učini da svi ti gubitnici i uživaju u tom gubitničkom statusu i ne žele mu se otrgnuti. To su majstori "relativiziranja" svega i svačega i pronalaženja "dlake" u jaju dobitnika, svođenja na prosjeke i ravnanja "stršećih". Ne baš rijetke naprosto iritiraju čak i oni koji redovito i mirno svakodnevno idu na posao, ne znam je li moderno, ali svakako drukčije odjeveni, naoko "otkačeniji", ljudi s kakvim-takvim rezultatima i uspjesima, s drugim, rekao bih čak i naprednijim idejama i pogledima. E na znaš ti njega ni "pola mise" što se njega tiče, nije on onakav kakav ti se čini, tako muževi opravdaju svojim ženama ili ljubavnicama svoj ništa drugo nego neuspjeh i slabu volju,  a naravno, vrijedi i obratno, tako da skoro i ne postoji uspješan muškarac ili uspješna žena, a da nisu ono, znate već što. Vidjeti nekoga u jadnom stanju puno je veći užitak za dušu, i opet ne za tako malobrojne, negoli vidjeti nekoga u dobrom stanju i ponekad mi se učini da je takva i golema većina, dakle onih koji ništa drugo nego stalno potkučavaju glavu, noge ili ruke pokretljivim. Od pokretljivih i uspješnih se stalno traži da su idealni, a od nepokretnih i neuspješnih nitko ništa i ne traži. A ja vam tvrdim samo da je čovjek griješno biće, vrijedi to i za pokretne i nepokretne.  Pa i stereotipa i klišea se moramo "otarasiti", te svakodnevne retorike i ništa drugo nego "petlje" u kojoj se vrtimo i onda i sada i ne uživati u tuđim nevoljama, uvijek je dobro na to podsjetiti makar mi je jasno da je to takozvani svevremenski i općeljudski problem svih vijekova i nema nade da će biti čak i ublažen.

Tako o društvenom tretmanu doista drukčijeg, Pittionija u austrijskoj malograđanštini, a posvuda je zapravo tako, piše Thomas Bernhard u "Uzroku": "Kao uvijek, u prirodi je da se njeni oslabljeni dijelovi kao oslabljene supstancije najprije napadnu, izrabe, ubiju i unište. A ljudsko je društvo u tom pogledu najniže, jer je najrafiniranije. Stoljećima se u tome nije ništa promijenilo, naprotiv, metode su se promijenile, postale su još strahotnije i besramnije. Takozvani zdravi će se u svojoj nutrini uvijek napasati bolesnima i bogaljima. Svaki Pittionijev jutarnji nastup u gimnaziji početak je rada mučiteljskog stroja, koji se bezobzirno stavlja u pogon čim se on pojavi, i pod tim mučiteljskim strojem čovjek je morao patiti čitavo prijepodne i pola popodneva, a kad bi napustio gimnaziju i otišao kući u Muellner Hauptstrasse, gdje je stanovao, za njega je to bio samo uzmak pred jednim mučiteljskim strojem koji se nazivao gimnazijom, ne bi li kod kuće ušao u novi mučiteljski stroj, jer i dom je, kao što znam, za Pittionija bio strahota, čovjek je bio oženjen, imao je troje ili četvero djece, i često se prisjećam slike kako je Pittioni, gurajući pred svojom ženom kolica s njihovim najmanjim i najmlađim djetetom, subotom ili nedjeljom popodne u dubokom očaju hodao kroz grad /Salzburg, op.a./. Taj čovjek, kažnjen ružnoćom ni zbog čega za čitav život, što su ga njegovi roditelji izbacili pred bezobzirne oči društva u svojstvu zajednice da ga ismijava i sprda se s njim, rođen je da bio ništa drugo nego žrtva društva. Kao što sam jasno mogao vidjeti, on se već bio pomirio s tim da svojom ružnoćom i tegobama zabavlja društvo. On nije ništa drugo doli žrtva društva, kao što mnogi nisu ništa doli žrtve, samo što to ne priznajemo, pa licemjerno tvrdimo nešto sasvim drugo. Pittioni je bio izvanredan, zacijelo najizvanredniji učitelj zemljopisa što ga je gimnazija ikad imala, ako ne i najizvanredniji profesor koji je ikad predavao u toj školi, jer svi ostali upravo u svom bezgraničnom zdravlju nisu bili ništa drugo doli prosjek, ni po čemu ravni tom čovjeku. Veoma često mislim ili sanjam o poniženom Pittioniju, na kojemu je zaista sve bilo smiješno, ali upravo je u toj njegovoj komičnosti ležala sasvim određena veličina koja je sve nadvisivala...".

Možda je i taj Podumljak i ostali podumljaci i redikul, možda i ne voli Lijepu našu, ali ono o čemu on priča nije nimalo ni redikulozno ni lijepo u zbilji, poglavito ne o korupciji i sprezi politike i kriminala, da budem nešto blaži, mutnih radnji, na svim razinama. Ne budimo licemjerni, ima toga posvuda i nema, bar ne materijalnog probitka, ako ste, primjerice znalac i htijući u nečemu, ali politički smrtnik i kao od "majke rođen". To mi se čak čini i razumnim, ta sprega, jer smo još uvijek siromašni, puno je nezaposlenih, a i život je, kako se ispostavlja, kratak i prolazan i nipošto nije ovo doba za pozivati nekoga na moral, zakone i pravdu. A budimo realni, nije ni ovo, niti mi se čini da je ikad bilo doba za učiniti čovjeka nekim općim vrijednostima sukladnim. Trebalo bi, ali to ne mogu, sve ovo oko mene, kako sretniji to čine, promatrati s ironijom i nipošto s toliko strasti i ozbiljnosti. Ionako se ništa nije obistinilo što su nam prorekli i sve čemu su nas učili ispostavlja se kao obična prijevara, pročitah negdje. Ako je tome tako, a držim da jest, doista i ne zaslužuje ozbiljan umni napor i tretman. Upozoravaju me mnogi, da je sve ovo što pišem Sizifov posao i da se ostavim "ćorava posla", pa i za moje dobro. Svatko od nas ima izbor, miriti se s okruženjem i zbiljom, odreći se kakve-takve slobode i prepustiti sve drugima ili ipak možda se ne miriti s okruženjem i zbiljom, ne odreći se kakve-takve slobode i ne prepustiti sve drugima. Cijenu ima i jedno i drugo, pa sad izvolite. Ali, nemojte se ljutiti, biti zavidni i kuditi uspješnike ili dobitnike, svi su oni odreda riskirali i trpili, budite sigurni, a vi niste riskirali i trpili, pa i ponajviše zato niste uspješnici ili dobitnici. A to što uspješnici i dobitnici nisu po vašoj, pa ni mojoj mjeri, što je vrijeme za mnoge, naoko mirne i dobre i moralne i pametne isteklo, što uopće ne znači da su i doista takvi, mirni, dobri, moralni i pametni, sve je to stalna i neodrađena tema umjetničke i slične svite.

Kad sve sagledam što me snašlo, od kako znam za sebe, pa sve do danas, a vjerujem i mnoge, sva ta davna, nedavna i današnja zbilja, sva ta razmišljanja o ovdašnjoj čeljadi, događanjima, komedijama i tragedijama ovoj kolumni nipošto nije prikladan naziv "Dubrovačke minijature". Niti su "dubrovačke" niti "minijature". Jer, to "dubrovački" navodi na možebitno obilježje dubrovačkog mentaliteta i duha, barem onoga najčešćeg, a taj ne pripada mom stilu. A ni brojna moja /pri/viđenja ne čine mi se "dubrovačkim". To uopće ne znači ni da sam nešto ili puno bolji ili nešto ili puno gori od ostalih, ali da sam drukčiji i nešto, ali ne puno hrabriji od ostalih, valjda jesam. A nisu ovo ni "minijature", bar ne po duljini tih priča iz svakidašnjice, jer mi se čini da ipak nije "kad sve skupiš ća je bilo, u dvi riči bi stalo". Što se Grada i ne baš tako malobrojne, ali nipošto ne sve čeljadi tiče, smjestio bi ih između onih "Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno" i "Sa svakim iskreno, ni s kim lijepo".

Možda se i u "Podrumu" gorespomenutog pisca krije istina o čovjeku, koji nije ni ovdje, dakle ni u Dubrovniku, ni u Salzburgu ni bilo gdje drugačiji, samo je pitanje količine. Bernhard piše: "Pljeskali su mi, a sada se kaju. Šutjeli su i prezirali me, a sada se kaju. Uvijek smo ispred drugih pa ne znamo trebamo li pljeskati ili ne. Naše je duhovno stanje neuračunljivo. Mi smo sve i ništa. Baš na pola puta, prije ili kasnije nesumnjivo propadamo. Sve druge tvrdnje su glupost. Proizašli smo iz kazališta u pravom smislu riječi. Priroda je sama po sebi kazalište. A ljudi su na toj pozornici prirode sami po sebi glumci od kojih se ne može previše očekivati."

Doista, ako se previše od ljudi očekuje, i meni se, što sam stariji  sve više tako čini, neće ništa dočekati negoli razočaranje. To vam je iz života, ostalo su priče za malu i veliku djecu, najmlađe i najstarije...

6. veljače 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"



   

BIJEDA JALA

Dubrovnik - Viđenja

Koliko god se i sama pomisao o sukobu interesa nekoga ili nečega ne činila milom, ipak, kako se ispostavlja taj sukob, na ovaj ili onaj način, ubrzava put do istine o nekome i nečemu. To naravno ne znači da će se i do same istine, do cilja uopće ikad i doći i taj je "problem", dakle istina o nama, njima, bivstvu uopće, još uvijek "u rješavanju", od pamtivijeka do danas i tko zna do kada. A tragači za istinom nikad nisu bili ni omiljeni, ni ovdje ni šire ni najšire. Pogotovu ako se istina tiče naših, a ne njihovih. Čišćenje unutar i ispred vlastitih vrata malo je kome osobito mudar savjet, a mnogima je, dijelom i s pravom, puna "pipa" savjeta i savjetnika, dušebrižnika i sl.

Neću kriti svoje, čak i divljenje spram nekih dubrovačkih novinara i analitičara na sadržaj i način na koji su komentirali i opisali ove novije "naše" afere i nevaljaštine. Neću ih, ni njih ni medije spominjati, ali držim da su to značajni iskoraci ovdašnje demokracije, objektivnosti i ljudske hrabrosti. Uspoređujući vlastite i tekstove tih hrabrih i pametnih, ponavljam nekih dubrovačkih novinara, naprosto držim ih boljim i hrabrijim od moje malenkosti. Ne pada mi ni pamet  "zalaziti" u pozadinu tih komentara, analiza ili istraživanja, tko iza njih stoji ili sjedi i nije li to možebitno nečiji sukob s nekim oko nečega. Jednostavno, ne mogu razmišljati na način tko ili zašto iza nečega stoji, ako se istine ili uspjeha nekoga tiče. Jer, to je ta naša, ništa drugo nego turobna svakidašnjica, ta objašnjenja "mudraca" i sveznalica, kako je i zašto je netko u nečemu uspio, koja se skoro pa nikad ne svode na onu ne samo moju o uspješnicima i dobitnicima, bar materijalnim, kao onima koji najbolje razumiju "okolnosti mjesta i vremena", dakle onima koji su se snašli, koji su i spretni i sretni i nikada mi nisu bili mrski, makar da smo i posve suprotnih, recimo svjetonazora. Uvijek mi je lakše bilo s dobitnicima i teže s gubitnicima, lakše s onima kojima ništa nisam pomogao, puno teže s onima kojima sam nekad i nešto pomogao. I inače, nema tu nade, kako vas "obilježe", cijeloga se života s time morate nositi ili odustati, ali nikada ne odustajte. Biti danas i objektivno kritično određen prema nekome ili nečemu, znači prema mnogima biti ljevičar ili "komunjara", a blagonaklono se odnositi prema istinskim štetočinama i najobičnijem licemjerstvu, znači biti "naš".

I nije samo Štrok "persona non grata" u ovome Gradu "u krilu utjecajnih", to su i mnogi drugi, voljni i kadri promijeniti i unaprijediti lokalnu ekonomiju, na vlastitu, ali i puno širu dobrobit. Znam ih podosta koji su i nedavno, i davno odustali i na kraju, tu smo gdje jesmo. Ako držite da je sve ovo i kako nam je, zapravo dobro, ta što bi htjeli više, eto vas tamo. I meni je dobro, ali nemojte mi molim vas, sad još i tvrditi, par mjeseci nakon tobože važnih izbora, da to nije to.  A što se Štroka tiče, nije ni on ni bolji ni lošiji od skoro pa svih hrvatskih poduzetnika i svatko se od njih snalazi kako zna i umije, dakle na rubu zakona ili morala,  samo je pitanje odnosa snaga i moći hoće li se oni ispod ruba ili crte sankcionirati ili ne ili jesu li stali moćnijima na žulj ili ne. Pa i takav Štrok i štrokovi, u uvjetima kakvi jesu, višestruko su i društveno korisniji, jer grade, zapošljavaju, važni su i dobavljačima, pa i državi, za razliku od one znatno veće skupine dobrih, dragih i poštenih ljudi, koji, jer i ne mogu biti drukčiji, slabo se snalaze u okolnostima vremena i mjesta. Nije ni meni baš puno drago kad  Štrok i štrokovi i svi slični poučavaju, nas "provincijalce", o suvremenim trendovima, primjerice u hotelskoj industriji, pričaju svoje životne priče i tobožnje muke i nerijetko poželim da nas puste na miru. A opet, Bog im do zdravlje, jer do daljnjega, samo takvi pokreću i ovdje, pa i u Lijepoj našoj. A ne bi stradali, vidjet ćemo zapravo jesu li stradali, svi oni prozvani i optuženi, da su imali mjeru i da ih pohlepa, ta poguba ljudske naravi nije svladala. Znam ih podosta tu po Gradu, koji su imali neku mjeru i pravodobno stali, što opet ne znači da su, primjerice karakterno bolji od prozvanih i da se nisu obogatili čineći nevolje drugima, blago rečeno. Znati kad "zabrenzati", kad se povući pred moćnijim i opaliti po slabijem, nipošto nemoralnijem, nemudrijem i nestručnijem, to vam je skoro pa siguran recept za promaknuće. Biti "naš", a nikad "njihov", bez obzira na sve posljedice, osobne i opće, to vam je zakon vremena i mjesta i ne od jučer, još od "mraka" pa sve do "svjetla". Ovo je vrijeme ljudi za sve vremena i tu se ne može bogzna što učiniti u idućih stotinjak godina.

Uvijek kad čeljadi objašnjavam prirodu uspjeha nekoga i nečega, a i to je od kako znam za sebe, dakle da je netko uspješan samo zato što odlično poznaje okolnosti mjesta i vremena, što odlično razumije zbilju i najčešće ljudske karaktere, barem je tako ovdje, uvijek dolazi do nesporazuma, koji ako se ovako nastavi, prijeti potpunom osobnom izolacijom i povlačenjem u vlastito gnijezdo. Još je i teže kada branim, pa i promičem one koji iza sebe imaju valjan trag i rezultate, makar da su i čistaći ulica, ali uistinu odlični čistaći ulica. Mnogi se nikako ne mogu pomiriti s činjenicama koje čovjeka čine uspješnim i rado bi moralizirali i o činjenicama i uspješnicima, mlatili praznu slamu i najradije bi uspješnike vidjeli kao jadnike i bjednike. Razmišljajući o silnoj tiraži takozvanog "žutog" tiska, dolazim do zaključka kako i nije to toliko zbog nečijih uspjeha, nego više zbog nečijih jada i nevolja. Kad je, primjerice, nedavno propala modna linija "Gharani & Strok", podosta ih je likovalo. Kakvi smo, vlastite nam muke ublažavaju tuđe. Kad god pričam da bi ovaj naš Grad trebao i mogao biti ljepši, odgovor je najčešći, drugdje je još i gore. Točno je da je u slučaju "Gharani & Strok" likovanju prridonio i sam Goran Štrok svojom nadmenošću i glamourom. ali ničija mi nevolja nije mila, ni jadnika ni moćnika. Neprihvatljiva mi je tobožnja skrb za moćnike u padu, koji budimo načisto, nikad neće dodirnuti dno. Jadnici i bjednici, i bez svoje volje, ionako su već na dnu, pa se valjda zbog toga o njima nitko i ne skrbi. Živjeti u fikcijama, a ne s činjenicama, sve više uviđam, spas je za vlastitu dušu i mir.

Divim se hrvatskom izborniku – Linu Červaru, iako je i sam znao "izletiti" s nekim, u danima vrhunske slave i ponosa, čak i uvredljivim izjavama, dakle nepobitno uspješnom Linu Červaru, ako se šport mjeri rezultatima, a ne riječima, kako je izdržao sve te novinarske i interesne napade i kritike. I na kraju opet dogurao do drugog mjesta u E uropi, što je sjajan rezultat, za svakoga koji nešto zna o odnosu snaga u europskom rukometu. Začuđujuće je i u tom primjeru, ali i u brojnim primjerima i skoro na svakom području, od kolike je važnosti što je i kako je netko o nečemu nešto rekao, a ne što je zapravo učinio i kakve rezultate iza sebe ima. Ne znam kakva su stvarna rukometna znanja Lina Červara ili nogometna Ćira Blaževića, primjerice, ali sva ništa drugo nego zavist, pa i mržnja proizlaze iz činjenice što su uspješni. Ali i Lino i Ćiro i slični zacijelo imaju i šarm, i motivacijske sposobnosti i samopouzdanje i što je najvažnije, u svemu i svačemu, ne sumnjaju i ne bave se tricama i kučinama. Osobno uopće nisam takav, a da jesam, vjerojatno bi i dostigao, samo u mojoj glavi nedostižne ciljeve. Jest da i Lino i Ćiro i slični ponekad "zađeravaju", ali ako nas već netko mora "zađeravati", bolje da su to i Lino i Ćiro i svi dobitnici, a ne sve brojniji gubitnici, od kojih većina, kako mi se čini, svojim postupcima i zloćom i ne želi ništa nego mazohistički uživati u statusu gubitnika, svjesni bili oni toga ili ne.

Pa čeljadi moja, ako niste znali, kapitalizam i socijalizam nisu jedno te isto, a sve mi se čini da u životu ovdašnjem tome nije tako, odnosno da su zapravo isti. Ne mislim da je ovaj hrvatski kapitalizam i nalik nekom uređenom i razvijenom kapitalizmu, ali brate mili rekli smo da socijalizam nećemo. A kapitalizam je ono kada se čovjek ponajviše sam o sebi skrbi, a socijalizam kada se o čovjeku ponajviše država skrbi. Nedvojbeno je dokazano da je kapitalizam uspješniji i pravedniji, bar drugdje, ali navike i retorika, ovdje u hrvatskom dijelu planeta, uglavnom su socijalističke, što i nije problem, da cijena nije ovolika kolika jest. Što se naših kapitalista i ostalog puka tiče, uvijek su mi draži bili, ako već ne ide drukčije, oni koji kradu, ali i dadu, za razliku od onih koji kradu, ali i ne dadu, a pogotovu onih koji i ne kradu i ne dadu. Isključujem pri tome one koji zbog prirodnih ograničenja ne mogu ni krasti ni davati i svaka uređena država o njima mora skrbiti, dakle i kapitalistička i socijalistička. Ali, pozivati poduzetnike, tajkune i moćnike, ma kako da su takvim postali, na dobrotu, na suzdržavanje od profita i marži u državi slobodnog tržišta i kapitalizma, makar s primjesama divljeg, što čini hrvatski premijer Ivo Sanader, takvo što nije bilo ni u Titovo doba ni u takozvanom socijalističkom samoupravljanju. Točnije, tada se to drukčije radilo, a i uopće, takozvane komunjare i stupovi ondašnje države i sustava, kudikamo su bolje poznavali političku tehnologiju i čudim se da se na takve nije više računalo, za razliku od onih koji su bili promašaj i onda i sada. Pa što misli Sanader, da su moćnici, pa i ostala čeljad po prirodi dobroćudni, mirni i razumni i da će oteto ili teško stečeno bar i djelomice vratiti i da prigoda ne čini lopova i da se u prigodi ne beru jagode. Što se čeljadi uopće tiče, pa i onih koji ih vode, nikad nisam bio optimist i nikad, osim par puta u nekim manje važnim stvarima, nisam bio u tome opovrgnut.

Nisam vam ja sad neki zdušni zagovornik kapitalizma, a dojučerašnji gorljivi zagovornik socijalizma, kako bi se možda dalo iščitati. Štoviše, socijalizam mi je još uvijek prihvatljiviji, i to neću kriti, ali problem je što je neostvariv i s ekonomskog, pa i političkog stajališta dokazano neuspješan. Žalosnim mi se čini ta osnovna i ljudska premisa socijalizma – učiniti čovjeka sigurnim. Čuveni katolički teolog Michael Novak, po meni s pravom kaže: "Težnja za sigurnošću neprijateljski se odnosi prema riziku i kreativnosti. U svojoj krajnosti, ona se neprijateljski odnosi čak i prema slobodi. Kao što je to napisao John Dewey u svojoj knjizi "Traganje za izvjesnošću" izvjesnost se može steći samo po cijenu gušenja empirijske znanosti i eksperimentalne metode. U svijetu nepredvidljive vjerojatnosti, rizike je nemoguće izbjeći pokušajem da se svijet učini predvidljivim i sigurnim. Svaki takav pokušaj zadire u samu srž stvari. On ima paralizirajuće djelovanje na ulaganja, istraživanja, eksperimentalna sondiranja, napredovanje proizvodnosti, pa i na sam napredak. Ljudi privrženi sigurnosti suzuju krug vlastite budućnosti. Društvo u kojem svi imaju identične prihode nije nužno i pravedno. Izvjesno je da pokušaj da ga se dosegne ima mnoge zle posljedice, neke namjerne, druge nenamjerne. Među namjerne posljedice broji se ograničavanje slobode i širenje državne prinude. Nadalje, pokušaj nametanja jednakosti prihoda premješta žarište ekonomskog zanimanja s proizvodnje na distribuciju. To znači vraćanje na predmoderne ekonomske predodžbe. Takav korak unatrag ima za sigurnu posljedicu pad štednje, ulaganja i proizvodnosti. On nužno dovodi do društva statičnijeg od onog slobodnog. Briga za jednakost šansi konzistentna je s inicijativom i nejednakošću. Briga za jednakost rezultata to nije. Ako se nagrada naprosto dodjeljuje, onda zapravo svi žive kao izdržavane osobe. Među nenamjerne posljedice traganja za jednakošću rezultata spada rast potištenosti i zlovolje. Društvo koje dinamiku, šansu, slobodu i pokretljivost cijeni manje od jednake raspodjele dobara, pothranjuje vatru zavisti koju je po pretpostavci trebalo zapretati. Njegove procedure dodjeljivanja nužno su birokratske, legalističke i opće. Zbog toga one svoju pažnju usmjeravaju na obilježja skupine prije nego na individualni učinak. U praksi takvi sustavi za dodjeljivanje izdašniji su prema skupinama veće organizacijske snage". U našim, dakle hrvatskim uvjetima, to su političke stranke na vlasti.

Eto i zbog toga ne trpim dosljednost za razliku od vjerodostojnosti, nametati nešto što barem zasad i u doglednije vrijeme ne može saživjeti, kao socijalizam. Dosljednost je vrlina tupih, kako s pravom veli možda i najveći Amerikanac svih vremena, Ralph Waldo Emerson. Jer, dosljednost nerijetko vodi i u nasilje, kako nas cjelokupna povijest na kugli zemaljskoj i uči. Nametnuti brak može se i cijeli vijek održati, ali patnje u takvom braku držim bespotrebnim, kao i sve one patnje koje snagom vjere, volje i duha ipak možemo otkloniti.

Da vam pravo kažem, ni meni se osobito ne dopadaju mnogi likovi koji su isplivali, ako su plivali, u vrhove hrvatske politike, poduzetništva, kulture... Moja "arhitektura" Lijepe naše, pa i Grada znatno se razlikuje od one s kojom se svakodnevno suočavam. Čine mi se i ružnim i hladnim svi ti Štrokovi i ini hoteli, i sav taj minimalizam i sve to što nam podastiru pod "lijepim". A još mi je gore kad nam se to u biti ružno i hladno i sav taj minimalizam brani, ničim drugim nego argumentima novca i moći. Svi ti "lovatori" drže da su u svemu i svačemu u pravu, jer eto da nisu sveznalice, ne bi bili ni "lovatori". Putovi do novca, umijeća, znanja i dobrote mogu biti i jesu različiti i pametna i kreativna i misleća čeljad nipošto nije uvijek u krivu samo zato što nije stekla novac, niti je bogata i moćna čeljad, uvijek u pravu samo zato što ima novca.  Stvari nisu tako jednostavne. A sve ovo što je u vrhovima hrvatske politike, poduzetništva i kulture i što se nalazi u Hrvatskoj, to je najbolje što imamo u danim okolnostima vremena i mjesta, dakle optimalno, što bi ekonomisti rekli. Prirodno je težiti boljem i ne treba očajavati, ali vrijednim držim promisliti svakome od nas koliko zapravo i vlastitim postupcima "pridonosimo" da bolje ne bude. Sigurno je samo da se zabranama, mržnjama, zavišću malo što poboljšava, a "zrak sigurno zagađuje". A evo, pri kraju smo i 2015. i skoro ništa, osobito u ljudskoj duši ili narodnom mentalitetu nije se promijenilo nabolje.

30. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

ISTE PRIČE

Dubrovnik - Viđenja

Sve se na kraju svodi na jedno te isto i ne od jučer ni od prekjučer ni prije pet, pedeset, stotinu i pedeset godina. Netko mora voditi i ovu, toliko željenu Hrvatsku, jer anarhija je ipak najgora i da nije tako, da nema države i njezinog aparata, budite bez brige, tukli bi se svaki dan i sve bi bilo još puno gore. Ima opet, bez brige, i takvih koji bi čak i anarhiju i kaos poželjeli, kojima koliko-toliko neovisna Lijepa naša nikad nije i neće "sjesti" jer eto nije po njihovoj mjeri. Pričaju i pjevaju neki kako je tamo daleko, pa i nešto bliže, puno bolje, ali ovdje kruh zarađuju i malo tko da svoje tobožnje i stvarne jade ne pripisuje drugome, a još češće drukčijem. S tim kako mi se čini da je to sve učestalije. Neću rijet da "neki od nekih" nisu uvijek u krivu, ima neka čeljad čiste razloge i uzroke svojim jadima, a opet mi se čini da su takvi manje ili nikako bučni, što naravno ne smatram poželjnim. Doba je ovo galamdžija i bukača, egocentrika i umišljenih, znaju oni dobro da je takav gard isplativ, a nikako nije ovo doba mirnih, tihih, povučenih i skromnih, dakle gospara iz nekoga mojega svijeta. A da vam pravo kažem, nipošto ne znači da su galamdžije i bukači, egocentrici i umišljeni, uz sve to i slabi karakteri. Ne moraju, ni mirni, tihi, povučeni i skromni biti jaki karakteri. Ne dajte se zavesti, podjednako su i dobri i loši "momci" raspoređeni u obje "grupacije" i zapravo nikad i ne znamo s kime imamo posla. Ako ni od koga ne očekujete skoro pa ništa, i sve što dobro dođe i svaka mrvica već je nešto i ako shvatite i prihvatite da vas ništa ne može iznenaditi kada je čovjek u pitanju, ma što se predmnijevalo pod iznenađenjem, sam će vam život biti lakši, život koji nikada nije bio niti će biti lak. Otklonite priče o navodnoj i dokazanoj dobroti naroda i zlu vođa i bogatih. Nije vam baš to tako, i među jednima i drugima ima svega i svačega, stalno se potvrđuje i potvrđivat će se. Pa što mislite, da stvarno vođe vode narod? Prije će biti obratno, bar u kakvoj-takvoj demokraciji i ajde, majčin sine suprotstavi se takozvanom narodu ili puku u nekim važnim stvarima i idejama i nametni im neke svoje stvari i ideje koje su možebitno doista i korisnije za taj isti narod. A ne volim ni milozvučne priče o zdravom razumu, zdravoj hrani, zdravom selu i zdravom zavičaju. Nisam uopće uvjeren da bi sa zdravim razumom ovaj svijet kakav nam je ponuđen bio puno bolji i napredniji, ne znam baš bili uopće i preživjeli i bilo nas ovoliko sa zdravom hranom, da o zdravom selu i zdravom zavičaju i ne pričam. Što sam stariji, samo još više vjerujem u zdravi zrak i zasad samo moguće zdravo društvo, ma kako ih tumačili i to vam nisu, ma koliko htjeli, zemljopisni ili materijalni pojmovi. To vam je duh, koji nije po nekom pravilu raspoređen i hvala Bogu da nije. Ako sam taj koji sumnja i propitkiva, onda sam taj, dakle agnostik, što se podastire i gorim od ateista. Da ne "mlataram" sad još i o korumpiranim,  sudeći prema tretmanu navodno ili nenavodno korumpiranih u zbilji u kojoj jesmo. Sumnje u nečiji svjetonazor, što je svačija privatna stvar, jače su od istine koja se tiče korupcije i korumpiranih, eto dokle smo u toj stvari dogurali. Nikakvo zlo nije tako strašno ako dolazi od "naših", a nerijetko ni dobrota nije poželjna, ako dolazi od "njihovih". Nekad sam tvrdio da sam se na porazima učio, sada se ni pobjedama ne radujem. Točnije, onome kako se priča i tumači pobjeda i pobjednik, a kako poraz i gubitnik. Dakle o "našoj" nepromjenljivoj snazi, pameti i superiornosti i "njihovoj" nepromjenljivoj slaboći, tuposti i inferiornosti. Bernhard tako piše u "Uzroku", oprostite što vas gnjavim s tim Bernhardom, ne morate čitati i suočiti se s možebitnom istinom, a ta za mene jest, koji dakle piše: "Nikad me nije veselilo baviti se športom, štoviše, šport sam oduvijek mrzio i mrzim ga još i danas. Športu su u svako doba sve vlade pridavale najveći značaj i to s razlogom, jer šport zabavlja, omamljuje i zaglupljuje mase, tako da se prije svega u diktaturi zna zašto treba uvijek i u svakom slučaju biti za šport. Tko je za šport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe, govorio je moj djed, zbog toga su sve vlade oduvijek bile za šport, a protiv kulture. Poput svih diktatura i ona nacionalsocijalistička preko masovnog športa postala je moćna i zamalo zavladala svijetom. U svim državama, u svim vremenima masama se uvijek upravljalo pomoću športa, nijedna država nije mogla biti tako mala i beznačajna da ne bi sve žrtvovala za šport. Ali kako je samo groteskno bilo prolaziti pored stotina teških ranjenika, koji su, većim dijelom gotovo sasvim osakaćeni, na kolodvoru pretovareni kao nedostatno zapakirana roba, na putu do športskog igrališta u Gniglu, gdje ću trčati za pobjedničke značke. Sve što je u vezi s ljudima, uvijek je groteskno, a najgroteskniji su rat, njegove okolnosti i njegova stanja...". Eto, to vam je to, kako moja malenkost zamišlja...

Tako neki dan, ipak najbolji od svih dosadašnjih hrvatskih premijera, kojemu sad uopće nije lako, a bit će mu još i teže, ali to je njegov, a i kakve-takve većine izbor,  "grmi" na Hrvatsku narodnu banku i Željka Rohatinskog kako nisu zaustavili galopirajući rast cijena svega i svačega, ali ponajviše najpotrebnijih – hrane i komunalija, jer eto stabilnost cijena je u nadležnosti monetarnih vlasti, veli Ivo Sanader. Uvijek "pali", a Sanader to i predobro zna, za eksploziju ničega drugog nego korupcije, monopola, birokracije, nekompetencije i zasad tihog nezadovoljstva skoro pa svih slojeva hrvatskog društva, dakle više ili manje svega onoga što je u nadležnosti hrvatske, kao i svake druge demokratske Vlade, optužiti druge, a nikad svoje. I dodati da je inflacija još i veća u Estoniji, Sloveniji i da nigdje nije dobro i kakvi smo, ne padaju nam teško ni vlastiti jadi, ako su kod bližih ili daljih susjeda još i veći. Nitko i prosječno obrazovan ne može poreći, da primjerice snažan rast cijena nafte i drugih energenata nema utjecaja na rast cijena proizvodnje i usluga, da je hrana skuplja zbog sve veće potražnje s golemih istočnoazijskih tržišta ili zbog sve većeg korištenja žitarica u proizvodnji biogoriva. Ali ni prosječno, pa ni iznadprosječno obrazovanog teško mi je uvjeriti da je ovdje kod nas, bez obzira kakva da jest, još uvijek Lijepoj našoj, sve puno skuplje i zbog korupcije, monopola, birokracije, svakovrsnog poslušništva i predrasuda. Jer, znajte dragi moji, ako korupcija metastazira, ako se kriminal na sankcionira, ako nisu svi jednaki pred zakonom, ako su krivi na pravim mjestima i pravi na krivim mjestima, ako se po političkim, a ne stručnim kriterijima održava neka proizvodnja ili usluge i sve tako, sve se to uključuje u proizvodni ili uslužni proračun ili kalkulaciju i zato cijene "bubre". Tržište ili slobodna ekonomija, što nam je još uvijek mrsko i ćuti i vidjeti, određuju cijene, a ne Hrvatska narodna banka ili monetarne vlasti, za to smo glasovali, uz sve drugo, pa i ne tako davno. Malo bi države, malo tržišta, malo piškili, malo kakili, može i to, ali i to ima svoju cijenu i račune, koji nezadrživo pristižu. Temeljna je i jedina zadaća Hrvatske narodne banke, dakle središnje monetarne vlasti skrbiti o cijeni novca, domaće valute, tečaju, a sve ostalo je stvar slobodnog i uređenog tržišta.

A i nemojte se zavaravati. Sve te Sanaderove, pa i priče svih njegovih prethodnika, sva ta tobožnja skrb o narodu, koja se u biti svodi na zabrane  pušenja, pijenja, ponekad mi se učini i j....., kroz tretman višečlanih obitelji i sl., ma sve mi sliči na ona mnogima, držim ipak licemjerno omražena, ne tako davna vremena. Dakle, to nadnaravno uvjerenje u vlastitu i državnu moć i misiju i poslanje. Kad su nedvojbeno oštrog i beskompromisnog kritičara austrijskog društva i tamošnje posvemašnje malograđanštine, meni, a čini se i drugim koliko-toliko mislećim, kultnog Thomasa Bernharda upitali mrzi li to on austrijsku, tj. vlastitu naciju ili narod, odnosno sere li se to on na vlastito gnijezdo, uzvratio je da se ta mržnja ne tiče vlastitog puka, nego prije i iznad svega onih koji ga vode, dakle tadašnjeg /pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka/ austrijskog političkog, kulturnog i vjerskog vrha iliti establishmenta.  Svejedno, nikad mu to nisu Austrijanci oprostili, ali i njemu se to učinilo "svejednim", jer i jedan njegov važan roman završava baš tako – "Svejedno". Pa i ta svakodnevna retorika i svakidašnjica, kad se "rastjera magla po Mostaru", nije ni uopće drukčija od one socijalističke, pa ni mentalitet najčešćeg Hrvata u ovome slučaju. Makar i priviđenje da o nama netko skrbi i da će riješiti naše muke do te mjere nas nerijetko sputava i čini nepokretnim da to postaje i zabrinjavajućim. Ako imalo promišljate Grad naš svagdašnji i čeljad našu svagdašnju, neću ići dalje, uvijek se nekoga ili nešto čeka, a kod Gružana se od kako znam za sebe rabio taj meni dragi izraz "čeeka". Ništa se važno zapravo u glavama ljudskim nije dočekalo, a u materiji ipak jest. Sve su stare i dobre navike na svojem mjestu, sve su priče uglavnom iste, samo mi se čini da su mržnje i zavisti još i veće i odjednom su neke posve nevažne stvari ili činjenice postale prevažne. Da se sad ne ponavljam o onome meni udobnom zelenom paletunu niti osjećam u tome neku zlu nakanu, ali brate mili, imam i važnijih stvari od odgovaranja na pitanja zašto je baš taj paletun zeleni, zašto sjedim ili stojim ili pijem s ovim i onom ono i sve tako. Rješenje sam našao, pa i mnogi drugi, doduše i zbog prirode, mojeg najvećeg neprijatelja u paletunima drugih boja, u bijegu od torture svakodnevnih banalnosti, trica i kučina i koliko-tolikoj koncentraciji na nešto korisnije i sebi i drugima, pa i u ovim kolumnama. Nije ni to neki spasonosni recept i ne preporučavam ga nikome, ali bolje ništa nisam pronašao. Ne mogu se načuditi, primjerice tim mladim, pa i ljepšim curama i damama od onih iz mojih vremena, koliko su spremne p/l/atiti za navodno ljepšim izgledom i kolike je razmjere sva ta modna trka poprimila. Znate što, i sva ova korupcija, ucjene, trka za slavom, sve vam to nije ništa drugo nego, što bi se reklo "vašar taštine". Imati umiveni gard, po nekim kriterijima biti lijep izvana, prividno moćan i tobože ugledan, bez valjanih dokaza, to je milo najčešćem puku. A imati otvoreni gard, ne biti po nekim kriterijima lijep izvana, biti prividno nemoćan i tobože neugledan, biti drukčiji od istih, opet bez valjanih dokaza, podsjetiti nekoga gdje je i što je ne tako davno radio, ako vas već poteže za jezik. Koliko mi se samo negdašnjih drugova, a sadašnjih gospara obraća s druže, na što se uopće i ne ljutim, a o tim drugovima,  sadašnjim uglednicima i gosparima bi se dalo puno toga ispisati. A znam, tu po Gradu i negdašnjih drugova i sadašnjih drugova, koji se nemaju ni čega stidjeti, a imaju puno čime i ponositi, prije svega dijelom. A znam, tu po Gradu, podosta tobožnjih uglednika i gospara koji nemaju ništa vrijednog iza sebe, ali doba je  ponajviše takvih i takvih je, tu po Gradu oduvijek bilo i bit će ih. Ali zato cijene rastu, sporije se kroči, zapravo smo u "petlji" i ponavljamo se u najnegativnijim značenju. Problem je što se ta zaraza prenosi i na mlađe, pa i najmlađe i malo se kome, kad se pogleda kako nekima ide, zapravo i gadi ona "zrno po zrno pogača". Prečicom do novca, slave, moći, to je zakon vremena u kojemu jesmo, ali tvrdim da se već i tome približava kraj, ali hajde sad pošalji takvima i sličnima poruku da se tome, dakle prečcu, približava kraj. Pravo da vam kažem, što sam stariji, sve više i sumnjam možemo li uopće i biti ono što mislimo da jesmo i nismo li ipak samo ono što doista jesmo i ništa više. Točno kaže nekad uspješni, a sad medijski linčovani rukometni izbornik uspoređujući norveške i hrvatske rukometaše: "Norvežani imaju visoko razvijenu svijest o vlastitoj brizi za svoje tijelo i kondiciju. I kad nemaju trening svaki od njih će odraditi svoj trening, rano ujutro trčati, voziti bicikl, oni će sam trenirati i kad imaju slobodan dan. Jer se brinu za sebe. Oni nemaju balkanski karakter. A kod nas je velika pobjeda trenera kad ove naše digne tri puta za redom u osam ujutro, to je golem uspjeh...".

Neću se zadržavati ni na Sanaderu ni na takozvanim novim ni takozvanim starim grubim vremenima i okolnostima niti me uopće zanima što je on rekao ili će rijet, jer ako je pravi političar, uvijek će suština i dikcija biti ista, većini milozvučna, makar se i ne slagala s činjenicama, posljedicama i sl. Upozoravati na štetnost nekoga izbora ili odluke koja će nastati već u sutrašnjem danu u ovim "jurišnim" i pohlepnim vremenima Sizifov je posao. Ako ćemo baš o zdravom razumu, on bi nalagao da moramo stalno skrbiti o sebi, stalno učiti i čitati, pa i držati se onoga vrijednog kojega u svakoj vjeri ima i na tome temeljiti ovozemaljsko poslanje.

Sve u svemu, i tu po Gradu, i po Lijepoj našoj, i po takozvanoj Europi, i planeti, "mala bara, puno krokodila", i to nije ni od danas, jučer, prekjučer, to vam je stalno tako i ne ljutite se zbog toga. Pronađite svoju nišu...

25. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

22.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute